Tretjakovska galerija – Najbogatija zbirka ruske umetnosti

R-TOURS vam predstavlja dvadeset remek dela ruskog slikarstva iz galerije Tretjakov

O Galeriji Tretjakov

Tretjakovska, Tretjakovskaja ili galerija Tretjakov je jedna od dve institucije koje reprezentuju rusku nacionalnu umetnost sa akcentom na slikarstvo. Rival Tretjakovskoj galeriji je jedino Ruski muzej u Sankt Peterburgu koga, ukoliko sa nama putujete u Rusiju, u okviru programa „Moskva i Sankt Peterburg“, takođe možete da posetite u slobodno vreme.

Tretjakovska galerija je, međutim, za razliku od Ruskog muzeja, uključena u naš program kao fakultativna (organizovana) poseta sa ruskim vodičem na srpskom jeziku.

Kao autor ovog članka, pre nego kao predstavnik organizatora putovanja, svakako mogu i želim da Vam preporučim ovu lokaciju. Čak iako mislite da niste ljubitelj slikarstva, verujem da ćete to postati zahvaljujući blagu i remek delima galerije Tretjakov.

Teško mi je da dam odgovor zbog čega se naši turisti više oduševe ovom galerijom nego peterburškim Ermitažom. Možda zato što su očekivanja od te dve institucije umetnosti bila nesrazmerna, ili zbog toga što je „Tretjakovskaja“ uistinu nešto posebno.

Ovaj tekst sa slikama biće kratak vodič i uvod u doživljaj koji će svoj vrhunac zadovoljstva dostići tek u momentu kada shvatite da ste svedočili umetničkom blagu jednog od nekoliko najčuvenijih muzeja sveta.

Ko je bio Pavel Tretjakov?

Pun naziv ove institucije je Državna galerija „Pavel Tretjakov“ (Государственная Третьяковская Галерея). Pavel je jedan od dvojice braće Tretjakov (drugi se zvao Sergej), čuvenih ruskih trgovaca, industrijalaca i dobrotvora. Njih dvojica su osnivači čuvene Kostromske fabrike lanenih proizvoda. Obojica su imali strast prema kolekcionarstvu s tim što je Pavel bio posvećeniji ruskom nacionalnom slikarstvu koje je postalo njegov životni poziv i misija. On nije bio samo kolekcionar već i mecena.

I tako, još od 1856. godine, Pavelova kolekcija neprestano raste, čak i u današnje vreme, mnogo godina nakon njegove smrti. Danas fond galerije Tretjakov broji više od 130 000 eksponata.

U Tretjakovskoj galeriji možete da vidite umetnička dela, počev od ruskih ikona među kojima se naročito ističe Vladimirska Gospa iz 10. veka te ikone Andreja Rubljova, pa sve do ostvarenja savremenih ruskih slikara i vajara kao što su Kompozicija VII Vasilija Kandinskog ili Crni kvadrat Kazimira Maljeviča.

Galerija se naročito diči eksponatima koji su deo tzv. Zlatnog fonda ruskog i svetskog slikarstva u koje spadaju dela Rjepina, Serova, Vrubelja, Kramskog, Šiškina, Levitana i mnogih drugih slikara, koja su nam poznata zahvaljujući njihovim mnogobrojnim reprodukcijama. U Tretjakovskoj galeriji ih, dakako, možemo videti u originalu.

U nastavku sledi kratak pregled nekih od najznačajnijih dela fonda Galerije Tretjakov po mom izboru. Svakako, neću (ne mogu i ne umem) da Vam predstavim i ispričam sve, ali pokušaću bar da Vas zainteresujem i zaintrigiram da istražujete dalje ili krenete sa nama put Moskve u posetu ovom, ponavljam, jednom od nekoliko najznačajnijih muzeja na svetu. Svaki naš program, takoreći, podrazumeva, i posetu zaista najvećem i najznačajnijem muzeju sveta – Ermitažu, ali, on nije tema ovog već nekog drugog teksta.

Dakle, Galerija Tretjakov:

#1 „Javljanje Hrista narodu“

Aleksandar Andrejević Ivanov


(Явление Христа народу, The Appearance of Christ Before the People), 1837-1857.

Poenta ovog remek-dela svetskog slikarstva je aluzija na priču iz Biblije (treće, poglavlje Jevanđelja po Mateju i u prvo poglavlje Jevanđelja po Jovanu).

Centralna figura u kompoziciji je sv. Jovan Krstitelj (odeven u životinjsku kožu sa plaštom) koji pokušava da krsti Farizeje, pripadnike jevrejske sekte (stoje desno na slici i bezbožno odbacuju istinu). On upućuje ostale na lik u daljini koji se približava sceni – obali reke Jordan (dva lika levo stoje u vodi). Iza sv. Jovana Krstitelja, s leve strane, stoji mladi apostol Jovan, a potom, sv. Petar, i dalje, sv. Andrej Apostol.

Na slici vidimo ljude koji gledaju scenu koja se odvija, ali su neodlučni po pitanju toga šta treba da učine. Kompozicija je puna i mladih i starih ljudi. Na slici je i rob i čovek koji je, očigledno, izuzetno bogat. U prvom redu do posmatrača nalazi se niz nagih muških figura različitih godina, čekajući da budu kršteni.

Ovo monumentalno platno dimenzija od 540 cm × 750 cm autor je oslikavao čak 20 godina (od 1837. do 1857. god.) i nikada ga nije u potpunosti završio što se da uočiti po nekim „propustima“ na slici kao što je npr. odraz u vodi starca sa krajnje leve strane koji je crven iako je starac ogrnut belom tkaninom. Na sačuvanim skicama jasno se vidi da je, prema početnoj zamisli autora, tu trebao da stoji dečak ogrnut u crveno.

Međutim, ovo je tek sporedna zanimljivost a ne poenta slike o kojoj će u narednom pasusu biti više reči. Ipak, ljudima su zanimljivi najmanje bitni detalji kao što je autoportret samog autora slike koji sedi, najbliže sv. Jovanu s crvenom kapom na glavi i gleda pravo u posmatrača (a ne u Hrista). Takođe, na slici je, ogrnut u braon ogrtač, najbliže Hristu, slavni ruski pisac Gogolj koji, takođe, ne gleda ka Hristu već mu je pogled uprt u kontra pravcu od pogleda svih ostalih likova koji gledaju ka Spasitelju koji dolazi iz Galileje (relativno mala figura u odnosu na ostale obzirom da je u daljini, ali se ipak ističe jer je usamljen). Gogoljev lik kao da je „iz druge priče“ i potpuno nezainteresovan za događaj.

Ovu predivnu sliku, punu boja i detalja autor je, podsećam, slikao gotovo pola života. 1858. god. Aleksandar Ivanov je ovu sliku – svoje životno delo izlagao u svom rodnom Sankt Peterburgu gde je delo naišlo na iznimno mlak prijem. Bio je to „šamar“ Ivanovu koji je umro nekoliko meseci kasnije od kolere u 52. godini života, ne znajući da će nekoliko godina nakon njegove smrti njegovo remek- delo biti pohvaljeno, te da će, kao i Ilja Rjepin, postati najcenjeniji ruski slikar svog doba.


#2 „Nerealni brak“

Vasilij Vladimirovič Pukirev


(неравный брак), 1862.

Sredinom 19. veka pitanje položaja obespravljenih žena, bilo je veoma bolno za rusko društvo. Na ovoj Pukirevljevoj slici prikazan je svadbeni obred u pravoslavnoj crkvi gde se nevesta, devojka, udaje za starca – očigledno protiv svoje volje ili bar sa odsustvom želje i ljubavi. Izraz njenog lica te položaj tela (nizak stas i plava svilenkasta kosa), govore da je ona veoma mlada. Na neki način, još uvek je dete. Veo na glavi ukazuje na njenu nevinost. Lice joj je prebledelo, a oči plačne, spuštenog pogleda. Celokupan trenutak i scena su naročito dirljivi. S druge strane, lik i stav „mladoženje“ govori o cinizmu i pohlepi bogatog trgovca.

Među gostima, iza neveste, desno, stoji kum. Izraz lica i prekrštene ruke na prsima izražavaju očigledno nezadovoljstvo i bunt. Po nekima, to je prijatelj autora slike ili čak on sam u ulozi svedoka na venčanju svoje verenice.

Starija žena, desno, je očigledno provodadžija, dok ostali likovi „igraju“ sasvim sekundarnu ulogu.


#3 „Raž“

Ivan Ivanovič Šiškin


(Рожь, Rye), 1878.

Mnogi se pitaju u čemu je „tajna“ uspeha ove slike koja se, odmah po pojavljivanju, ukorenila među remek-dela ruskog slikarstva.

Naizgled, sasvim obično polje sa klasjem kroz koje prolazi kolski put. Međutim kada se malo bolje zagledate i razmislite, uočićete  neke vrlo neuobičajene, čak i nemoguće pojave. Borovi u polju? – Jeste li to ikada igde videli? Lastavice koje lete isuviše nisko – takođe su neuobičajena pojava ali je još neobičnije da njihove senke nisu usklađene sa njihovim pokretom.

Zašto stabla? Zašto je bor, krajnje desno, toliko „težak“ (preteške obešene grane), i zašto mu deblo ima „krivinu“? Zašto je jedno stablo „mrtvo“?

Tačne odgovore na sva ova pitanja je teško dati jer postoji mnogo verzija ali, ubeđen sam da će vam se svi dopasti.  Simbolički značaj bora – izdržljivost, snaga i život. Stabla na slici predstavljaju epske junake, čuvare polja raži.

Nesklad izgleda mrtvih stabala – autor je, po tome sudeći, nastojao da predoči lične tragedije: neposredno pre stvaranja ovog dela, umetnik izgubio oca, voljenu ženu i dvojicu mladih sinova.

Na slici se oseća vrelo leto, sparina. Prašnjavi put „preseca“ sliku i krajolik na dva dela i uvodi ritam u kompoziciju. Dve sićušne figure ljudi koje, jedva da se uočavaju, omogućavaju posmatraču da oceni veličinu i raskoš ruske prirode.

Oblaci bliže horizontu nagoveštavaju kišu i osveženje. Sve je spremno za letnji pljusak. Slika nas „tera“ da osetimo i čujemo drhtaje vetra, zujanje pčela i cvrkut lastavica.

Slikom dominiraju dve glavne boje ruske umetnosti: plava i zlatna. Ova kombinacija je toliko tipična za ruske pravoslavne ikone te joj, na neki način, pripisuje božansku sliku nebeskog sveta. Na osnovu ove kombinacije boja, autor navodi posmatrača na pomisao da ruska priroda ima božansku narav.


#4 „Portret nepoznate žene“

Ivan Kramskoj


(Неизвестная, An Unknown Lady), 1883.

Umetnik je identitet ove dame, koja mu je poslužila kao model, ostavio kao večitu tajnu uprkos znatiželji javnosti, naročito stručne. Istoričari umetnosti nikada nisu uspeli da otkriju o kome se radi, obzirom da Kramskoj, čak, to nije zapisao u svojim dnevnicima u kojima se svašta dalo pronaći, niti ju je spominjao u svojim pismima što je dovelo do velikog nagađanja i vrlo enigmatičnog ugleda ovog dela.

Mnogi su je opisali kao „ženu tihe snage i ravnodušnog pogleda“. „Неизвестная“ je jedno od najpoznatijih dela ruskog slikarstva uopšte, premda su je mnogi ogorčeni kritičari nagrdili i „ocrnili“ čim su je prvi put ugledali na izložbi. Slika je bila osuđena na nemilost jer su kritičari u njoj videli prikaz neustrašive i nemoralne žene. Verovatno ljubavnice nekog bogataša ili uticajnog čoveka ili čak prostitutke. Međutim, stav kritike i javnosti o ovom delu se vremenom promenio a njena popularnost je narasla s promenama javnog ukusa.

Nepoznata dama je odevena po poslednjoj modi tog doba, u crno krzno i baršunasti kaput, s kožnim rukavicama. Sedi na otvorenim kočijama na Aničkovom mostu u Sankt Peterburgu.

Zanimljivo je i da je Pavel Tretjakov prvobitno odbio da kupi ovu sliku za svoju galeriju. Međutim, njena popularnost brzo rasla, delom i što je lepota poroka postala popularna tema među narednom generacijom ruskih umetnika.

Možda još i najzanimljivija od svih je i činjenica da je „Неизвестная“ iskorišćena i kao naslovna slika za korice za neka od izdanja „Ane karenjine“, Lava Tolstoja.


#5 „Poslednje putovanje“ ili „Sprovod pokojnika“

Vasilij Grigorievič Perov


(Проводы покойника, Last Journey), 1865.

Ova slika nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Osim dominantnog utiska tuge, na slici je snažno izražen utisak siromaštva i surovosti seoskog života. Autor je uspeo slikom da nam dočara najstrašniji trenutak u životu dve devojčice – očevu smrt, odnosno, ispraćaj na pokop. Utisak tuge i bola pojačavaju zima, sneg i samoća. Interesantno, osim majke i psa, koji simbolizuje vernost, nema nikoga drugog. Čak i konj, koji simbolizuje odano prijateljstvo seljaku, kao da oseća svu dubinu žalosti, o čemu govori položaj njegovog tela koje je gotovo identično skrušenom i skrhanom položaju tela pokojnikove udovice – majke siročadi, koja preuzima izdržavanje porodice.

Siročići koji su ostali bez očinske podrške, sinonim su za bezbojni, sumorni svet, svet poniženja, nepravde i tuge. Autor nije prikazao lice udovice, ali joj položaj ramena „rečito“ objašnjava balast njene tragedije.

Posebnu notu trenutku daju naglašeno teški oblaci i potpuno smrznuti rub šume.


#6 „Trojka“

Vasilij Grigorievič Perov


(Тройка, Ученики мастеровые везут воду) 1886.

Kao i mnoge druge Perovljeve slike, i ova svedoči o statusu najsiromašnijih narodnih masa u Rusiji u 19. veku. Socijalna nepravda i socijalna pitanja dominiraju kao motiv u većini njegovih dela. Slika uverljivo i ekspresivno prikazuje težak život siromašne dece,  gradski život u različitim pojavnim oblicima te zimu i snežni ruski krajolik.

Čak i letimičan pogled će osvojiti posmatrača ekspresijom izmučenih i vetrom šibanih dečjih lica. Deca po mećavi, na sankama, vuku već zaleđenu bačvu sa vodom, dok se u pozadini vide dva lika tj. dva karaktera: plemenit koji pomaže i zao koji odlazi. Ispred je pas, simbol vernosti i prijateljstva koga vidimo i na prethodnoj slici.

Očigledan umor i iscrpljena dečja lica ostavljaju na posmatrača dubok osećaj žaljenja i gneva. Umesto radosnog detinjstva, ova deca rade kao robovi, gladni su i hladno im je. Iz perspektive njihovih tela, „čitamo“ maksimalan trud i naprezanje.

Zanimljivost vezana za ovu sliku je lik dečaka u sredini. Naime, Perov je već skoro završio sliku ali nije imao odgovarajući model za lik središnjeg dečaka. U nekom trenutku je na ulici sreo jednu seljanku sa sinom čiji lik je u potpunosti odgovarao Perovljevoj zamisli. Uspeo je da nagovori ženu da mu dozvoli da malog uzme kao model. Za vreme poziranja, saznao je da se dečak zove Vasja te da je poslednja radost i uzdanica udovice koja je pokopala muža i svu stariju decu. Ubrzo nakon završetka, slika je otkupljena od strane galerije Pavela Tretjakova gde je bila i izložena. Nekoliko godina kasnije, Perov je sreo ženu u kojoj je jedva prepoznao Vasjinu majku koja mu je, tužna, pripovedila kako se njen Vasja razboleo i umro prošle godine. Molila je Perova da kupi ovu sliku, spremna da mu plati i poslednju kopeljku iz svoje ušteđevine. Na žalost, objasnio joj je da je slika odavno prodata i odveo ju je u Tretjakovljevu galeriju gde je ona pala na kolena i u suzama molila. Videvši taj tragičan prizor, Perov je naslikao Vasjenkin portret i poklonio ga ožalošćenoj majci.


 #7 „Prelja“

Vasilij Andrejevič Tropinin


„Predilja“ (Пряха) 1820.

Slika „Prelja” je jedna od najpoznatijih portreta Vasilija Tropinina. Prikazuje seljančicu u svoj njenoj jednostavnosti a ne damu iz visokog društva. Tropinin je bio prvi ruski umetnik koji se okrenuo slikanju tema i osobina običnog čoveka.

Zanimljivo je da je Tropinin ovaj portret naslikao u dve verzije s razlikom od oko 10 godina. U pitanju su kompozicijski identične slike, promena je napravljena samo na devojčicinom licu. Njen nežan i nestašan pogled na kasnije naslikanoj slici obrnut je pravo na posmatrača.

Devojčicino lice, kao što se može uvideti i u drugim, Tropininovim portretima žena, ima senzualne i meke konture, tamne oči izduženog oblika, ljubazan i topao osmeh… Uprkos jednostavnosti odeće i nakita, umetnik uspeva da dočara eleganciju.

Zanimljivo je i da devojka prede u polju a ne u zatvorenom prostoru a to naglašava bliskost i jedinstvo s prirodom. Odmereni pokreti prstima preko zategnutih navoja vretena deluju previše meko i suptilno za grubost seljačkih ruku. Autorov cilj je da prikaže skromnu i naturalnu lepotu te da stvori novu verziju stvarnosti. Po mnogim kritičarima, ova slika je puna poezije i humora.


 #8 „Lepota izrade čipke“

Vasilij Andrejevič Tropinin


(Кружевница, Lace Making Beauty), 1823.

Slično prethodnoj, i ova Tropininova slika prikazuje devojačku lepotu. Neko ju je omeo u poslu i „uhvatio“ njen znatiželjni pogled.

Ruska čipka je izuzetno cenjena zbog količine detalja i truda koji je uložen u njenu izradu, a koji zahteva veštinu, rad s ljubavlju i ustrajnost, što je sve vidljivo na ovoj slici. Iako ne vidimo rezultat njenog rada – sigurni smo da je ispred nje remek-delo.

Umetnik je, ovom slikom, očigledno hteo da kaže da lepota običnog čoveka može da bude još lepša od lepote plemićkih kćeri. Njeni pokreti su graciozni, čak i koketni. Iz nje isijava mladalački entuzijazam. Očigledna je njena „unutrašnja“ radost i smirenost te posvećenost poslu.

Činjenica da je Tropinin bio kmet, te da je tek u 47. godini života dobio status slobodnog građanina, umetnika, vidljiva je u motivima koje oslikava (seljaci i običan svet). Imao je potrebu da se dokazuje te je, da bi bio priznat kao umetnik, nadležnoj komisiji dokazivao je svoj talenat i znanje. Jedna od tri slike kojom je dokazao svoje umeće bila je upravo „Кружевница“.


 #9 „Duga“

Ivan Konstantinovič Ajvazovski


(Радуга, Rainbow), 1873.

Naizgled sablasna slika brodoloma u oluji. U prednjem planu grupa mornara pokušava da se izbavi u čamcu za spasavanje dok se, u pozadini, nazire nakrivljena brodska olupina, spuštenih jedara koja će uskoro potonuti. Ne zna se da li je uzrok brodoloma sama oluja ili udar o greben.

Ukoliko sliku dijagonalom podelimo na dva dela, uočićemo da gornja-desna polovina „saopštava“ beznadežnost dok, suprotno, donja-leva polovina slike nagoveštava spasenje. Vidljiva je i duga koja podrazumeva probijanje sunca i nestanak olujnih oblaka. Simbolika galeba je višesmislena ali, svakako, pozitivna. Dve polovine slike su, takoreći nespojive iako je, u pitanju, evidentno, celina.


#10  „Jutro u borovoj šumi“

Ivan Ivanovič Šiškin


(Утро в сосновом лесу), 1889.

Divlja priroda prikazana na ovoj slici deluje savršeno skladno. Boje: zelena, plava i svetle nijanse žute odaju utisak jutra i tek probuđene prirode. U pozadini se naziru zlatno-žute nijanse sunčevih zraka koji probijaju put kroz guste borove krošnje i daju slici naročito svečanu atmosferu.

Scena koju slika prikazuje je veoma realna tako da se posmatraču čini da prizor posmatra uživo a ne kroz platno naslikano četkicom. Svaki detalj šumskog krajolika na slici je prikazan profesionalno, s ljubavlju i strahopoštovanjem. U prvom planu vidimo iz korena izvaljen i polomljen bor po kome se penju medvedi. Oni su veseli i razigrani, čak razdragani, što kod posmatrača izaziva pozitivne emocije. Za ove medvede je osvanuo novi dan – prava poslastica. Mečići su toliko ljupki i pitomi. Čini se da nisu sposobni ni za kakvu grubost i okrutnosti, poput ljubimaca.


#11 „Blatnjavi put“

Aleksej Kondratievič Savrasov


(Просёлок), 1873.

Slika pokazuje mokar blatnjavi seoski put nakon jakog nevremena koje, tek što se smirilo. Očigledno je rano ujutru. Nebo je još, sporadično, prekriveno oblacima, a vetar i dalje duva i kroz krošnje stabala pored puta. Sunce se polako probija kroz oblake. Levo od puta se vidi sveža zelena trava a u pozadini pokislo polje zlatne pšenice. Uskoro će se razvedriti a dan će biti sunčan i topao.

Savrasov navodi posmatrača da uoči neverovatno i lepo u najobičnijoj jednostavnosti. Zahvaljujući veštini majstora, ružan izgled, koji bi mogao dovesti do depresije i tuge, sriče lepotu, šarm, duhovnost i lirizam, premda je u početku posmatranja prisutan osećaj tuge i usamljenosti.

Ova slika odražava složeno psihičko stanje u kojem je umetnik bio u periodu nastanka ovog dela. Očigledno je da je na nekakvoj životnoj prekretnici.

„Blatnjavi put“ spada u remek-dela ruskog impresionističkog slikarstva.


#12 „Ivan-carević na sivom vuku“

Viktor Mihailovič Vasnjecov


(Иван-Царевич на Сером Волке), 1889.

Ova slika je ustvari ilustracija ukrajinske narodne bajke o Ivanu-careviću, žar-ptici i sivome vuku. Ivan-carević i lepa Jelena beže kroz gustu šumu jašući na sivom vuku.

Na slici, Ivan bojažljivo gleda uokolo u strahu da ih ne stigne potera. Istovremeno, on čvrsto i hrabro (ali i nežno) drži Jelenu koja se, očigledno, prepustila sudbini te se, u strahu, privila na grudi svog spasitelja, pokušavajući da ne gleda okolo.

Položaj tela Ivana-carevića i njegov izraz lica govore da je na oprezu, ali u isto vreme, on je odlučan, hrabar, snažan i moćan. Utisak posmatrača se svodi na podršku junaku, poštovanje i veru u pobedu.

Naročito interesantan za posmatranje je lik sivog vuka koji ima oči nalik ljudskima, što, pak, znači da je u pitanju Vukodlak (mitsko biće) koji posmatrača gleda pravo u oči. Međutim, njegov pogled je blag i human, nikako krvožedan i divlji – pun hrabrosti i odanosti. Gotovo da galopira kao konj, raširenih šapa, u velikim skokovima, kroz nepoznat teren. Umoran je i na izmaku snage ali odlučan da spase Ivana i Jelenu.

Naročito je interesantno kako je umetnik „obukao“ protagoniste ove „priče“: Ivan-carević nosi kaput od brokata, opasan zelenim remenom za koji je zakačen mač okovan u zlato koji, praktično leti za njim, čime se stiče utisak o brzini kojom juri vuk. Jelena je odevena u skute od najfinije plave svile. Kombinacija zlatne i plave boje u slovenskoj mitologiji označava vezu sa svetom magije i čuda. Jelena, sa svojom dugom svetlom kosom i bledim licem predstavlja stereotip ruske lepote. Vrat joj je ukrašen bisernim perlama, a na nogama nosili Maroko čizme. Ukosnica joj je, poput princeze, ukrašena dragim kamenjem.

Obratite pažnju da sivi vuk nije prikazan kao doslovno siv već mu je krzno zlatno-smeđe, kao da ponavlja boje sa odore Ivana-carevića kome verno služi.

Vertikalna kompozicija (portretna orijentacija) slike posmatraču stvara osećaj suženog manevarskog prostora, preteće opasnosti i uznemirujuće nesigurnosti.

Scenografija naglašava raspoloženje i anksioznost begunaca. Radnja se odvija u zoru – u prvom planu je preteći mrak i močvara a kroz masivne grane divovskih stabala, jedva de pokazuje plavo-ljubičasto nebo. Gusta šuma izgleda preteće. Ogromno drveće je prekriveno mahovinom. Kontra tom sumornom krajoliku, cvetaju jabuke i lokvanji. Jabuke u šumi su krajnje neobična pojava – to je izuzetno važan detalj koji posmatrača odvodi na početak priče o bajke o Ivanu-careviću, žar-ptici i sivome vuku, obzirom da ona počinje s zlatnim jabukama (koje krade žar-ptica).

Cvet jabuke, takođe, simbolizuje početak novog života i ljubavi, inspiriše posmatrača i daje mu nadu da će sve dobro završiti i veru u pobedu dobra nad zlom.


#13 „Menšikov u Berezovu“

Vasilij Ivanovič Surikov


(Меншиков в Берёзове), 1883.

Da bi razumeli ovu sliku najpre moramo da znamo nekoliko, za nju bitnih, istorijskih činjenica: Aleksander Menšikov, čovek sa slike, je stvarna ličnost sa tragičnom sudbinom. Bio je „desna ruka“ Petra Velikog, a samim tim i jedan od najmoćnijih i najuticajnijih ljudi u Ruskom carstvu. Štaviše, u Sankt Peterburgu je, svojevremeno, njegova palata bila veća i velelepnija od carskog dvora. Nakon smrti Petra Velikog, nameravao je svoju najstariju ćerku da uda za budućeg cara Petra II, i na taj način svoju lozu orodi sa carskom tj. sebi i svojoj familiji doživotno obezbedi vlast, položaj, uticaj i bogatstvo. Za vreme vladavine Katarine I (žene Petra Velikog), bio je član Vrhovnog tajnog saveta i neograničeno je vladao Rusijom. Ugovorio je brak između svoje kćeri i tada još maloletnog prestolonaslednika Petra II. Međutim, kada je Petar II stasao i preuzeo vlast, raskinuo je veridbu a Menšikova sa porodicom lišio svih titula i časti, te bogatstva, i prognao ih u Sibir, u mesto Berezovo.

Na ovoj slici Vasilij Surikov prikazuje Menšikova sa ćerkama u izbeglištvu kako sede za stolom u maloj, zbijenoj i neudobnoj brvnari. Soba više liči na zatvorskou ćelijiu nego na dom velike porodice. Plafon je izuzetno nizak a kroz malo prozorsko okno ne ulazi dovoljno svetla. Najstarija Menšikovljeva kći sedi nagnuta nad knjigom i naglas čita. Stiče utisak da ne vidi skoro ništa. Na policama stoji nekoliko ikona… Zbog ograničenosti i tmine u ovom prostoru, ukućani su jako tužni. Na taj način umetnik naglašava beznadežnost ljudske sudbine. Čak i boje na slici čine da napetost raste. Nema ni jedne svetle nijanse što dodatno naglašava Menšikovljevo depresivno raspoloženje.

Slika prikazuje kako on provodi vreme sa svojom porodicom. U „zabeleženom“ trenutku svaki od ukućana zauzet je nekim svojim poslom. Starac, koji je do nedavno imao bogatstvo, ugled i moć, sada nema ništa. Njegov izraz lica govori da je tužan i setan. U očima dece – takođe je očigledna tuga. Najstarija kći čita, ali otac je ne sluša – sam je sa svojim mislima.

I druge dve ćerke su zamišljene i tužne. Jedna beznadežno pokunjene glave nesvesno skida vosak sa svećnjaka dok druga, privijena uz očevo krilo, pokušava, istovremeno, da ga uteši i da nađe utehu.


#14  „Gavrani su stigli“

Aleksej Savrasov


(Грачи прилетели), 1871.

S dolaskom proleća, stigle su i ptice. Proleće (rusko) tek što je stiglo ili ga ova scena tek nagoveštava. Na prvi pogled nam se čini da je umetnik naslikao zimu ali tek, posmatranjem detalja, shvatamo da je zimi došao kraj i da je upravo, možda baš u tom trenutku, kormilo preuzelo proleće.

U prvom planu je prljav sneg koji se topi zbog čega se ne odražava na svetlo na slici. Nekoliko goluždravih, krivih i polomljenih breza. U pozadini se vidi crno polje i sivi horizont. Nebo je prekriveno oblacima, više je sivo nego plavo. Puno sive i tamnih boja na slici naglašava običnosti krajolika.

U srednjem planu je selo, tačnije seoska crkva sa zvonikom. U pitanju je tipično rusko selo, a konkretno, ovo selo se nalazi u Kostromskoj oblasti, a crkva i dalje stoji na istom mestu na kome ju je umetnik ovekovečio na platnu.

Znaci proleća vidljivi su u velikoj bari odmrznute vode sa desne strane. Zraci sunca osvetljavaju prostor iz neke čudne perspektive te je nemoguće „uhvatiti“ sunčev zrak, iako je, on, vidno, tu negde. Po ovome je Savrasov veoma karakterističan. Na mnogim njegovim slikama, pa i na ovoj, oseća se punoća, vazduh, disanje, svežina i toplota.

Glavni element koji potvrđuje prethodne zaključke su ptice koje su preplavile brezovo granje. One su se vratile na svoja stara gnezda koja su jesenas napustile. Dakle,  ptice selice su stigle a proleće je, bez sumnje, počelo.


 #15 „Jahačica“

Karl Pavlovič Brusilov


(Всадница), 1832.

U pitanju je sasvim revolucionarna slika iz razloga što prikazuje devojku na konju, a tako su se, ranije, predstavljali samo za carevi, kraljevi i generali – nikako obični ljudi.

Slika je nastala po narudžbi jedne italijanske grofice koja je želela da umetnik naslika njene usvojene ćerke. Na ovaj zahtev, Brusilov je odgovorio platnom na kome jahačica zaustavlja konja u punom galopu što oduševljava devojčicu na balkonu. Dva verna psa, takođe, pokazuju interes za ono što se događa.

Vrednost ove slike je, ne samo u inovativnom pristupu prikazu ljudi, već i u kompoziciji portreta. Ako malo bolje pogledate obrise siluete konja i jahačice, uočićete kompozicijski trougao.

Devojčica na balkonu provlači ruku kroz ogradu i pokušava da uhvati pokret konja. Ona, širom otvorenih očiju i lagano otvorenih usta, gestikulira iznenađenje i užitak. Istovremeno, ona brine što je konj nemiran dok je njena sestra na njemu.

Ono što ovu sliku, takođe, čini neobičnom su snažne i jarke boje koje su toliko karakteristične za Brusilovljeva dela. Na platnu je rizično kombinovao ružičastu, na haljini devojčice koja je suprostavljena svetloj plavoj na haljini jahačice. Nasuprot ovoj kombinaciji, ispod, crna, čak, baršunasta boja konja suprostavlja se beloj na haljini jahačice.

Sudeći prema odeći, protagonistkinje ove slike odevene su shodno tadašnjim modnim trendovima (početkom 19. veka).

Dok stojite ispred ove slike pitate se da li je u pitanju fotografija koja je na trenutak zaustavila dinamičan tempo života ili remek delo slikarstva!?


#16 „Klizanje po Nevi“

Aleksej Petrovič Bogoljubov


(Пързаляне по Нева, Катание на Неве, Driving on the Neva, Riding on the Neva), 1854.

Veoma interesantna panoramska slika koja prikazuje zaleđenu Nevu i Sankt Peterburg onoga vremena. Očigledno je izuzetno hladno – hladnije nego što se da naslutiti posmatrajući nebo. Neva je zaleđena a led, da bi izdržao teret vašara, mora da bude dovoljno debeo.

Naziv slike je krajnje zbunjujuć u prevodu. Naime, i na ruskom ovu sliku nalazimo pod dva naslova: „Пързаляне по Нева“ i “Катание на Неве”. I jedan i drugi naslov, u prevodu upućuju na klizanje ili sankanje, što, na prvi pogled, videvši vašar, i pomislimo.

Zanimljivo je i to da „Google“ i „Bing“ nisu u stanju da prevedu rusku reč „Пързаляне“ već je prepoznaju kao bugarsku reč koja se, opet, prevodi kao „klizanje“.

Poenta su, za naše podneblje neuobičajeni konji koji vuku sanke. U tom smislu, ni engleski prevodi naslova „Driving on the Neva” i  “Riding on the Neva” nisu odgovarajući već se radnja ove scene, na engleskom najbolje opisuje sinonimima „skating“ ili „sliding“ (on the Neva).

Obzirom da je slika panoramska, neki sitni detalji su teško vidljivi osim krajnje levo, na tornjevima Petropavlovske tvrđave.

Šta je poenta na slici, možda se ponajpre da zaključiti po mestima na kojima je pocrnela zbog dodirivanja od strane posmatrača (u prošlosti, naravno, danas ovo ne smete da radite), a u pitanju su tzv. ruske trojke u sredini, dole.

Posmatrajući sliku, zaključujemo da na vašar upravo pristiže sve više konja upregnutih u sanke. Da je vreme hirovito i promenljivo. Tu su i laki oblaci i izgleda da će uskoro proleće.


#17 „Boljarina Morozova“

Vasilij Ivanovič Surikov


(Боярыня Морозова), 1887.

Da bismo shvatili poentu ove slike najpre moramo da razjasnimo istorijski kontekst u koji je smeštena radnja. Naime, Rusi su, po prijemu hrišćanstva, imali tzv. staroverske običaje koji su se ustalili u narodu i crkvenoj službi. Za vreme patrijarha Nikona, 1653. godine, uvedene su crkvene reforme koje određeni broj vernika nije želeo da prihvati što je dovelo do crkvenog raskola i opšteg progona i pogroma staroveraca.

Monumentalno platno „Boljarina Morozova“ rekonstruiše scenu kada staru kneginju Feodosiju Morozovu, koja je predvodila staroverce, vezanu u okove, na zaprežnim sankama vuku na spaljivanje.

Osim ekspresije kneginjinog lika, i osećanja ostalih likova su izražena na veoma „čitljiv“ način. Autor otkriva s izuzetnu tačnost svih likova. Osim likova, ova slika verno prikazuje srednjevekovnu Moskvu, arhitekturu. U prvom planu vidimo ženu u ruskom nacionalnom kostimu iz 17. veka. Njezin stav prstom ukazuje ka nebu, simbolizuje postojanost od preteće opasnosti, ona pokušava da ustane, da savlada ugnjetavanje. Ona vapi Bogu da joj pomogne u borbi za pravdu.

Atmosfera gužve i pretrpanošću scene gomilom likova je karakteristična za Surikova. Neki kritičari mu to čak i zameraju. Na slici vidimo ljude različitih klasa i socijalnih statusa. Neki se saosećaju s njom, dok joj se drugi rugaju.

Osim ekspresije likova, kostima i arhitekture, na slici je verno prikazana i priroda: mokar zimski dan, dubok otisak sanki u mekom snegu, Zavijeni hladni prsti bosonogog beskućnika, para daha koja ljudima izlazi iz usta. Uzdignuta dva prsta su simbol staroverstva (staroverci su se, umesto sa tri prsta kako se krste „novoverci“, krstili sa dva spojena prsta).

Vrlo je očigledan i Surikovljev osećaj za pokret: čini se da možemo da čujemo škripu sanki po snegu ili zviždanje dečaka koji trči za sankama.

Zanimljivost vezana za ovu sliku i njen nastanak je sam motiv. Naime, Surikov je prvi put za slučaj i sudbinu Feodosije Morozove čuo od svoje tetke Olge Matvejevne kod koje je živeo u Krasnojarsku za vreme studija. Surikov dugo vremena nije mogao da nađe model koji ima crte lica karakteristične za Boljarinu. Na kraju, za model i prototip, Boljarine, poslužila mu je tetka Avdotya Vasilievna Torgoshina.


 #18 „Lovačke priče“ ili „Lovci na odmoru“

Vasilij Georgievič Perov


(Охотники на привале), 1871.

Perov je i sam bio strastveni lovac te mu je, otuda, ova tema izuzetno bliska. Međutim, ovde nije poenta lov, čak ni odmor od umora već priče. Glavna značajka slike su psihološki portreti likova: jedan (levo) – evidentno stariji, iskusni lovac, s entuzijazmom i strašću priča o svojim lovačkim podvizima („loži“) mlađeg o neiskusnog (desno) koji s pažnjom i nevericom sluša starijeg uzora. Mladić sa desne strane je, za razliku od čoveka levo, obučen gotovo besprekorno i očigledno je imućan, iz ugledne porodice. Toliko je lakoveran da, gotovo drhteći, sluša (verovatno izmišljene ili predimenzionirane) priče pripovedača – željno upija svaku reč. Utisak je da će zaplakati od miline i strasti. Zbunjen je do te mere da je čak zaboravio da zapali cigaretu koju drži u desnoj ruci.

Treći lik, sredovečni, smešeći se i češkajući iza uveta, posmatra „igru“ lukavstva i naivnosti ne mešajući se direktno. Oprezan je, očigledno je i on iskusan lovac ali je za razliku od pripovedača prost čovek, seljak. Jasno mu je da gospodin laže. Ipak, zabavno mu je da sluša gluposti obrazovanog čoveka. Istovremeno se podsmeva lakovernosti mladog naivnog početnika.

Ako pažljivo uzmemo u obzir predloženi sastav likova, ideja umetnika postaje jasna. On nam predočava životni ciklus: mladost, željna saznanja i koji veruje u čuda; onda dolazi zrelost i iskustvo kada sve prihvatamo s podozrenjem i, najzad, zrelost ili starost, kada naviru sećanja, kada idealizujemo prošlost i skloni smo preuveličavanju i veličanju događaja, ljudi i karaktera.
Celokupna scena se odigrava na pozadini sumornog jesenjeg pejzaža. Nebo je tmurno, prošarano jatom ptica selica koje odlaze. Trava je izbledela i sve asocira na pad i kraj, beskrajna polja u pozadini, odlazak na počinak, dolazak zime… Zašto je autor izabrao baš takvu pozadinu, pretpostavlja se samo zato da bi odvratio pažnju sa detalja i kanalisao je na glavne junake i radnju.

Osim glavnih junaka, tu je i lovački pas koji ne odmara. Upravo je nešto nanjušio i sprema se da krene u lov bez svog gospodara.

Takođe, zanimljiva je i kombinacija žanrovskih scena i pejzaža, te mrtve prirode, lova, divljači i predmeta.


#19 „Veranda na obali mora“

Silvestr Fedosievič Šedrin


(Терраса на берегу моря), 1828.

Ovo je tek jedna od serije Šedrinovih slika na istu temu. Šedrin je, kao i svi umetnici iz epohe romantizma, bio oduševljen Italijom, zemljom večnog leta, sunca i sreće. Bio je oduševljen njenim sanjivim blaženstvom i ljudima koji žive jedinstven život s prirodom. Želeo je da pokaže lepotu italijanske prirode, pa su, često, protagonisti njegovih dela samo svetlo i vazduh.

Za razliku od hladne Rusije, u Italiji je pronalazio inspiraciju. Živeo je u Rimu a kasnije se trajno preselio u Napulj. Najviše je voleo mesto Sorrento gde je dolazio svakog leta. Sorrento je karakteristično po mnogim kamenim terasama (pergolatami), prekrivenim vinovom lozom koje služe kao mesto odmora u vrelim letnjim danima.

Trenutak predočen na slici je „siesta“ – šesti čas dana, tj. popodnevni odmor, spavanje posle ručka (za vreme najveće žege na Mediteranu).

Gledajući u delo stičemo osećaj klonulosti, sparnog letnjeg popodneva… doživljavamo hlad terase i  slatko mirovanje.


#20 „Aljonuška“

Viktor Mihailovič Vasnjecov


(Алёнушка). 1880.

Aljonuška, tužna djevojčica sklupčana na obali ribnjaka (lik iz ruske bajke) – jedna od najboljih slikarskih ostvarenja Viktora Vasnjecova. Tuga u njenim očima graniči s očajem. Aljonuška je siroče devojčica ili jako mlada devojka.  Neuredna riđa kosa, tamne oči, bledo-crvene usne – formiraju nam čitljivu sliku deteta s teškim životom.

U čitavoj kompoziciji pozadine, naglašeno je istaknut samo jedan detalj – grančica sa grupom lastavica iznad Aljonkine glave. Naime, lastavica kao simbol nade (i proleća) daje nadu i nagoveštava završetak patnji, shodno priči iz stare ruske bajke. Ovim lastavicama umetnik balansira melanholičnu sliku junakinje.

Scenografija odiše atmosferom tišine i tuge: ribnjak, trska, šaš… Sve je nepomično, tiho, mirno. Čak je i Aljonuškin odraz u ribnjaku vrlo delikatan, bllago podrhtava. Teško tmurno jesenje nebo. Taman krajolik u suprotnosti sa rumenilom na licu heroine, tuga jeseni – sa svetlim bojama na Aljonkinoj suknji. Posmatrač oseća trenutak, a priča se nastavlja…

Priredio: Miroslav Bronzić