Utisci sa krstarenja Rusijom

Piše: Miroslav Bronzić

Krstarenje evropskim rekama je novi hit. Najveća evropska i ruska reka, Volga, zajedno sa Dunavom, Loarom i Rajnom, svake godine privlači stotine hiljada turista. Rusijom turisti najčešće krstare od Moskve do Sankt Peterburga ili od Moskve do Perma.

 

Činjenica je da je kruzing-turizam u poslednjoj deceniji postao dostupan široj populaciji, a da je i dalje zadržao imidž elitnih putovanja, učinila ga je jednom od trenutno najpopularnijih vrsta turizma. Trenutno su najpopularnija krstarenja Evropskim rekama i Mediteranom.

 

Zašto Volga i Rusija?

Robovanje stereotipima i trendovima nas nagoni da, na spomen pojma „putovanje“, refleksno pomislimo na letovanje ili neku zapadnu metropolu. Mađutim, jeste li se ikada zapitali šta sve ima na istoku?

Postšengenskom zapadnom balkancu, željnom sveta i putovanja, zasigurno na um padne: „Najpre da vidim London, Pariz, Rim…“  Prosečan Balkans sapiens ne poima urbanost Moskve i veličanstvo St. Peterburga. Za ovaj drugi grad, na žalost, neki ni ne znaju gde se tačno nalazi i o kom gradu se, zapravo, radi. Oni nešto širih mentalnih vidika znaju da je to „onaj“ sovjetski Lenjingrad u kome zasigurno nema ništa posebno…

Mi smo, baš zato, odabrali krstarenje najlepšom i najvećom rekom starog kontinenta, Volgom iz razloga što smo Dunav i Mediteran već videli, možda ne sa kruzera, ali svako od nas je, pre ili kasnije imao neko iskustvo. Volga je nešto novo: neočekivano i egzotično.

Pođite sa mnom u „Volšku Rusku avanturu“.

Prema staroj ruskoj poslovici, poznavati Rusiju, znači poznavati Volgu. „Matuška“, kako je Rusi zovu od milja, je reka koja protiče kroz srce ove velike zemlje. “Majka Volga” prolazi kroz 11 od 20 najvećih gradova Rusije, što objašnjava zašto je tako popularna za krstarenja. Tokom zime je u većem delu toka zaleđena pa ju je najbolje pohoditi tokom leta.

Spomenik „Majci Volgi“ kod Ribinska

 „Matuška Rusija“

Tamo su dvorci lepši i veličanstveniji od Versaja, muzeji su čuveniji od Luvra ili Metropolitena, katedrale su lepše i veće od Duoma iili Notre Dama i čudesnije od Sagrada Familije… Tamo su fontane kakve nigde niste videli, metroi za koje niste ni znali da uopšte mogu da budu svetska čuda…

Grad velik i moćan kao London – Moskva. Grad lep kao Pariz – St. Peterburg.
Reke lepše od Rajne i Dunava – Neva i Volga.
Najveće jezero u Evropi – Ladoško, najčistije – Onješko…

Ovo je putovanje na kome, definitivno, za višestruko manje novca, možete da doživite mnogostruko više impresija nego ukoliko krenete u pravcu zapada.

Ovo je Putovanje na kome ćete otkriti da je slovenska rasa, osim što je najveća evropska, istovremeno i najmoćnija i najplemenitija. Razotkrićete i misteriju Pravoslavlja za koje niste ni slutili da je toliko veličanstveno i moćno.

Ovim člankom vas vodim na uzbudljivo jedanaestodnevno putovanje najvećom zemljom planete.

Otkrijmo lepote, tajne i predele velike Rusije. Doživimo bele noći grada careva, ponoćno sunce, mistična onješka svitanja i slikovite sunčeve zalaske na Volgi. Krstarimo ruskim rekama, jezerima i kanalima koji čine zadivljujući kaskadni vodeni put od Moskve do Sankt Peterburga. Upoznajmo na tom putu rusku i svetsku kulturnu baštinu, arhitekturu, narode, običaje… Ploveći Volgom, Svirom i Nevom, preko Belog, Ribinskog, Onješkog i Ladoškog jezera upoznaćete mnoge gradove, manastire, crkve i tvrđave… Prirodne oaze i etno sela poput Mandogija, Kižija i Goricija, srednjevekovne gradove poput Ugliča i Jaroslavlja, Moskovski Kremlj i Petropavlovsku tvrđavu, Peterhof, Ermitaž, galeriju braće Tretjakov, Puškinov muzej i mnoge druge znamenitosti…

 

Evo kako je sve to moguće:

Za početak, treba da obezbedite finansije. Približno 1.000 EUR će, možda, na prvi utisak zvučati mnogo ali, čak i više će vam trebati za bilo koje drugo slično putovanje. Imajte na umu da su u ovu sumu uračunati letovi, brod, smeštaj, tri obroka dnevno i još mnogo toga…

Osim novca, obezbedite jedanaest slobodnih dana za put i još bar dva za sistematizaciju utisaka. Da, nakon ovakvog putovanja niste u stanju da odete pravo na posao.

Za agenta putovanja birajte R-TOURS. Iako mnoge agencije nude slične programe, čak i za slične iznose, razlikuju se u nekim važnim „nijansama“: npr., elementima/troškovima koji ulaze u cenu, receptivnom partneru (za neupućene, to je agencija koja servisira usluge na destinaciji, a u slučaju R-TOURS-a to je upravo on sam tj. njegova predstavništva u Moskvi i St. Peterburgu.). Po ovom kriterijumu, R-TOURS je jedinstven i superioran na našem tržištu. Zatim, važno je i koja kruzerska kompanija je operator putovanja. U slučaju R-TOURS-ovih aranžmana to je čuveni MOSTURFLOT. Važno je i kojom avio kompanijom ćete leteti do polazišta i nazad, a u slučaju RT-a, to su uvek Aeroflot i Air Serbia. Tu su još i vodiči i pratioci grupe o kojima je kojekuda po internet forumima, Tripadvajzerima i blogovima već bilo priče…

Let sa aerodroma Nikola Tesla ka moskovskom, Šeremetjevu, a potom i peterburškom, Pulkovu, uglavnom biva upriličen poslepodne. Zahvaljujući vremenskim zonama i letu kontra od toka vremena u „pristojno“ doba ćete stići na odredište tako da ćete se već tokom večeri smestiti u svoju kabinu na brodu. U pitanju je jedan od dva rečna kruzera: Andrej Rubljov ili Vasilij Surikov.

Ukoliko putujete u toku juna ili jula, a to je naša preporuka, cela noć će, u stvari, biti predvečerje. U pitanju su tzv. Bele noći koje su opevali Puškin, Dostojevski i mnogi drugi.  Doživećete mističnu atmosferu grada koji ne spava. Spavanje u Piteru, tako ga njegovi zovu, je greh. Spavati umesto gledati podizanje i spuštanje pokretnih mostova na Nevi, a koji se samo noću „otvaraju“, jednako je nonsensu.

Noć koja to nije, iskoristite i za plovidbu kanalima i rekama: Nevom, Mojkom, Fontankom, Gribojedovim i drugim Petrogradskim kanalima ispod stotina, svakojakih vrsta mostova, zbog kojih ovaj magični grad zovu Venecija severa.

Hodite Nevskim prospektom, glavnom gradskom avenijom i zagledajte te divne građevine i fasade koje, obasjane snopovima svetlosti, blistaju u svom punom sjaju, a koje će vam već sutra, na dnevnom svetlu, dati potpuno novi i drugačiji doživljaj. Neću vam sugerisati u šta da gledate. Sve je prelepo i vredno divljenja, ali ova jedinstvena kupola Singerove palate koju Rusi još zovu Дом Зингер ili Дом книги, razmeće se u svojoj raskoši i lepoti. Iako ova kupola nije ni prineti kupolama Kazanskog ili Isakijevskog sabora, po mnogo čemu je jedinstvena i neobična.

Kupola Singerove palate u St. Peterburgu

Sutra je novi dan. Čekaju vas Ermitaž, Peterhof i ko zna šta još… Sva ta čudesa je teško opisati. Preteško je biti toliko rečit da bi na valjan način opisao ovo bogatstvo umetnosti, prestiža, moći… Ne postoje izrazi i superlativi kojima se olako mogu opisati a hiperlativ, e taj još nije ušao u upotrebu u našem jeziku a, ako ikada i bude, Peterburg sa Ermitažom, Peterhofom i Katarininom palatom će  biti definitivni krivac za to. Dostojevski je lepo rekao: „Lepota će spasiti ovaj svet“.

Sankt Peterburg

Obzirom da su polaznu tačku našeg putovanja, St. Peterburg, opisali mnogi, a mnogi su ga snimali i fotografisali na razne načine. Dovoljno je upisati željeni pojam (bolje u formatu „St. Petersburg“ nego „Sankt Peterburg“) u Google-ov ili YouTube-ov pretraživač i bićete zasuti obiljem informacija, a dajem vam, ispod, i preporuke – linkove ka člancima vezanim za Sankt Peterburg:

Krstarenje Nevom i Ladoškim jezerom

U predvečerje trećeg dana ove jedanaestodnevne avanture isplovljavamo iz Sankt Peterburga. Osećaj koji obuzima, očigledno svakog putnika je žal zbog odlaska iz jednog od nekoliko najlepših gradova sveta i izvesna sumnja u „neizvesni“ nastavak putovanja. Odlazak u „nepoznato“ nikome, osim avanturistima, nije naročito prijatan. Krivac tome upravo je činjenica da o St. Peterburgu znamo mnogo, zahvaljujući spomenutom obilju dostupnih informacija na našem jeziku, a sa narednim odredištima, izuzev Moskve, to upravo nije slučaj.

Misija ovog članka upravo je, da približi i učini „opipljivim“ petodnevno krstarenje od trenutka kada napustimo Sankt Peterburg pa sve dok ne spustimo sidro u Moskvi.

Od Peterburškog rečnog pristaništa plovimo uzvodno Nevom ka najvećem jezeru u Evropi – Ladoškom. Sama Neva je, sa svojim sedamdesetčetvorokilometarskim tokom prilično kratka reka ali je, istovremeno, i jedna od vodom najbogatijih reka Evrope. Širine je od oko 600 metara (min. 400 m a maks. 1200 m) i ima iznimno jaku maticu. Po protoku vode je treća u Evropi, odmah posle Volge kojom ćemo zaploviti već za koji dan i našeg, Lepog plavog Dunava.

Od ukupne dužine toka Neve, gotovo trećina je u samom Sankt Peterburgu gde se grana u deltu i uliva u Finski zaliv Baltičkog mora. Premošćuje je veliki broj mostova od kojih su neki pokretni i prilikom svog podizanja i spuštanja deluju uistinu spektakularno.

Kažu da je, a i osvedočili smo se, mesečina nad Nevom iznimno lep i bajkovit prizor koji je inspirisao čuvenog ruskog slikara Leva Lagoria da naslika čuvenu kompoziciju Mesečina nad Nevom (1898. godine).

Lev Lagorio – Mesečina nad Nevom

O Rusiji i njenom federalnom uređenju

Dok krstarimo Nevom i Ladoškim jezerom imamo priliku da doživimo i upoznamo prelepe predele negdašnje Ingrije koja danas nosi gotovo birokratski i administrativni naziv Lenjingradskaja oblast i jedan je od preko 80 federalnih subjekata koji čine Rusku Federaciju. Interesantna je činjenica da je gradu Sankt Peterburgu vraćeno pređašnje ime, ali Lenjingradskoj oblasti nije. Isto tako, možda još interesantnija je činjenica da se Sankt Peterburg administrativno ne nalazi u granicama Lenjingradske oblasti već je i on samostalan i zaseban federalni subjekt kao i Lenjingradska oblast. Tako ovde imamo apsurdnu situaciju da se glavni grad jednog federalnog subjekta nalazi u drugom federalnom subjektu što je neka vrsta presedana u svetskoj geopolitici.

Inače, grad Sankt Peterburg je jedan od tri federalna grada (gradovi države) od kojih je drugi Sevastopolj (na Krimu) a i sam Krim je odnedavno federalni subjekt Ruske Federacije, a treći federalni grad je, naravno, Moskva.

 

Rusko selo, 1889., Vasilij Polenov.

Kada smo već kod federalnog uređenja Rusije, valja napomenuti da je u pitanju asimetričan koncept u kome svi federalni subjekti nemaju isti nivo samostalnosti. Federalni subjekti koji nose naziv Oblast, a ima ih ukupno 46, nisu isto što i federalne republike. Njih je ukupno dvadeset i jedna. Osim Federalnih gradova, Oblasti i Respublika (tako ih Rusi nazivaju), tu su još i Krajevi. Njih je ukupno 9, Autonomni okruzi i Autonomne oblasti.

Činjenica je da malo znamo o federalnom uređenju i konceptu ove, najveće zemlje planete. Na ovolikom prostranstvu, teško da bi mogla da se organizuje potpuno unitarna država. Odavde, sa krajnje zapadne tačke do krajnje istočne na poluostrvu Kamčatki ima preko 10 hiljada km i 10 vremenskih zona.  Na svom tom prostoru od ukupno 17.100.000 km², što je nešto više od površine planete Pluton, živi 143,5 miliona stanovnika raznih nacija.

Seoski prijatelji, Nikolaj Bogdanov Belskij, 1912.

Većinu u Federaciji čine Rusi a u pojedinim republikama većinu čine tzv. titularne nacije po kojima, to je pravilo bez izuzetka, republika nosi ime. Npr. Čečenija ili Ingušetija. Međutim, u Rusiji su „skrivene“ i neke zemlje za koje uglavnom mislimo da i ne postoje, osim u bajkama i legendama. Možda čak i sama Nedođija – tamo negde u bespućima Sibira i Dalekog istoka.

Takav slučaj je i sa obližnjom zemljom Karelijom u čije vode ćemo uskori uploviti. Za nju smo svi čuli, ali većina nas nije sigurna da se radi o državi. Većina, ili barem pušači, ipak prvo pomisle na cigarete.

Spomenuo bih još i kod nas Srba, uveliko čuvenu Tunguziju za koju niko ne zna gde se nalazi ili čak većina misli da je izmišljena kao posprdan sinonim za poslednju zabit na svetu. Istina je da se nalazi ovde u Rusiji, mada, daleko od lepe Neve po kojoj plovimo. Skrivena je negde u Sibiru pod oficijelnim imenom Evenkia. Glavni grad joj je ustvari selo, Tur, koje broji jedva 7.000 stanovnika. Gradskih naselja, naravno, tamo ni nema što idealno oslikava pustoš ovog prostora. Stvarno je Tunguzija!

Manimo se Tunguzije, još uvek smo u oblasti Lenjingradskaja i uskoro uplovljavamo u Ladoško jezero.

Lenjingradska oblast nastala je u sovjetsko doba kao naslednica Lenjingradske gubernije koja se, pak, ranije zvala Petrogradska, a još ranije, Peterburška gubernija. Baš onako kako je i grad menjao svoje ime. Ipak, pre svega toga, ova gubernija nosila je naziv Ingemarlandska. Najzad, Ingrija.

  Georg Grooth – Konjački portret carice Ekaterine I. s  afričkim slugom, sredina 18. veka.

Ladoško jezero

Evo nas u vodama jezera Ladoga (rus. Ладожское озеро) koje je, spomenuli smo, najveće jezero u Evropi, a petnaesto najveće u svetu. Površina ovog jezera varira od 17.700 do 18.400 km². U pravcu sever-jug jezero je dugačko 219 km, a njegova najveća širina dostiže 138 km. Dubina se koleba od maksimalnih 260 m u severnom delu do 70 m u južnom. Prosečna dubina jezera je 51 m. Površina sliva jezera iznosi oko 276.000 km², a zapremina 908 km³. Uh! Previše statistike ume da umori ali nije na odmet znati. Ipak se radi o najvećem jezeru starog kontinenta, ali i jednom od najlepših. Kažu da Ladoško jezero važi za jedno od najlepših mesta ruskog severa čija priroda nije štedela na lepoti koju mu je darovala. Na jezeru ima oko 660 ostrva i grebena skoncentrisanih uglavnom gore, na severu.

Ladoško jezero – „bela noć“

Najveći broj njih, uključujući i čuveno ostrvo Valaam koje se obilazi u mnogim krstarenjima ovim krajem ali, na žalost, ne i u ovom, nalazi se u okviru istoimenog arhipelaga, Valaamskog, koji broji oko 50 ostrva čija lepota, tvrde oni koji su je doživeli, ne može da se sretne nigde u Evropi. Ostrvo Valaam sa svojim Spaso-preobraženskim manastirom je glavna atrakcija Ladoškog jezera. Prvi od Hristovih učenika, Sv. Apostol Andrej Prvozvani je, došavši ovamo kao prosvetitelj, iz Novgoroda, srušio mnogobožačke hramove i podigao kameni krst. Tada je sveti Apostol Valaamu prorekao veliku budućnost. I zaista, Valaam je mesto gde su ruski duhovnici pokušali, delom i uspeli, da stvore novi Jerusalim u duhovnom smislu. Car Ivan Grozni je ovo ostrvo proglasio carskom lavrom i od tada je manastir napredovao, bivajući jedno vreme i jedan od najbogatijih manastirskih poseda u Rusiji obuhvatajući 13 manastira.

Zalazak sunca na Ladoškom jezeru

Severnije od Valaama, krajnju severnu obalu Ladoškog jezera krasi mnoštvo slikovitih fjordova koji zalaze duboko u kopno. Ovde se nalazi srce drevne Karelije, zemlje nalik Finskoj koja formalno postoji u okviru Ruske Federacije, ali stepen njene samostalnosti nije ozbiljno visok. Štaviše, i Kareli su u Kareliji manjina dok su apsolutna većina Rusi. Ipak, lepo od Rusa što poštuju tzv. titularnu naciju, Karele, po kojima Republika Karelija nosi ime. Glavni grad moderne Karellije je Petrozavodsk koji se nalazi na obali susednog Onješkog jezera, ali nukleus drevnih Karela nalazi se upravo ovde, u srednjevekovnim gradovima Lahdenpohja i Sortavala. Krenemo li tragom drevnih Karela, osim Lahdenpohje i Sortavale, naići ćemo i na tvrđavu Orešek (U prevodu na srpski – Oraščić), a nazivaju je još i Šliselburg, koju je podigao unuk Aleksandra Nevskog 1323. godine. Tvrđava je najpre imala odbrambenu funkciju, a potom je služila kao zloglasni zatvor za članove carske porodice. Česti osvajački pohodi susednih država, naročito Šveđana, primorali su Karele da grade svoje kuće na uzvišenjima, ponekad nepristupačnim, sa strmim padinama, kako bi se dolazak neprijateljske vojske mogao primetiti izdaleka. Takva naselja su se zvala „linavuori“ i „linamjaki“, tj. tvrđave na uzvišenju. U njih su se, kada je trebalo, skrivali svi stanovnici okolnih sela.

Neki drevni karelski spomenici mogu se videti samo kada nivo vode u jezeru opadne. Jedan od njih je kameni most na ostrvu Kanansari na kome se do 16. veka nalazio manastir koji su uništili Šveđani. Okupatori su uništili i potopili sve crkvene dragocenosti, a zvona su odvezena u Švedsku. 2000. godine je na Kanansariju, u znak sećanja na Kanansarski manastir i bratstvo, postavljen krst.

Inače, Kareli su pravoslavlje primili 1227. godine, a potom ušli i u sastav Rusije. Uprkos svemu, ostali su srodna duša Skandinavije.

Na obali jezera nema velikih gradova što je, valjda, razlog zbog koga voda jezera važi za čistu. Ukupno je tu sedam manjih gradskih naselja. U jezero se ulivaju tri velike reke: Svir, kojim ćemo uskoro zaploviti u pravcu ka Onješkom jezeru, drugom po veličini u Evropi, a prvom po čistoći vode. Rekom Svir, voda Onješkog se praktično preliva u Ladoško jezero iz pravca istoka. Isti slučaj je i sa jezerom Iljmen koje se, znamenitom rekom Volkhov, iz pravca juga uliva u Ladoško jezero. Treće jezero koje, se preliva u Ladoško se nalazi na severo-zapadu, u Finskoj i zove se Sajme. Rekom Vuoksen se preliva u Ladoško jezero. Voda iz Ladoškog jezera ističe Nevom ka Baltičkom moru.

Od pamtiveka Ladoško jezero je čuveno po svom goropadnom karakteru: vreme ovde očas posla promeni svoju ćud. Petar I je zbog neukroćene naravi ovdašnjih vremenskih prilika naredio da se za brodove prokopaju obilazni kanali duž južne obale. No, ne brinite, plovidba jezerom na savremenom kruzeru, kakav je ovaj naš, je bezbedna i udobna.

 

Reka Svir i Onješko jezero

Uplovljavamo u Svir i plovimo uzvodno ka Onješkom jezeru. Ovde, na obalama Svira nalazi se, nakon Peterburga, naša prva destinacija – Verhnjije Mandrogi u koju ćemo stići posle 18 sati plovidbe, nakon što smo savladali tok Neve, Ladoško jezero i jednu od dve brodske prevodnice na Sviru.

Reka Svir je dosta duža od Neve. Njen tok je dug 224 km ali, za razliku od Neve, nije toliko moćna reka. Karakteriše je izuzetno spor tok čija brzina varira od 0,5 do 10,6 km/čas. Od izvorišta, ako se ono uopšte tako može nazvati obzirom da je Svir otoka Onješkog jezera, do ušća u Ladoško, reka savladava visinsku razliku od svega 30 metara.

Celom dužinom toka Svir protiče preko nizijskog terena, a njene obale su u najvećem delu obrasle gustim šumama. U srednjem delu toka u koritu su se ranije nalazili brojni brzaci, međutim gradnjom ustava na reci porastao je nivo vode u koritu, bukovi su potopljeni, a reka je celom dužinom svog toka pretvorena u plovni put.

Verhnjije Mandrogi

Verhnjije Mandroogi je slikovito rusko etno selo izgrađeno od drveta u sred nezagađene prirodne oaze. Nakon pristanka uz mandroške dokove biće upriličen ručak, šašlik (roštilj) na obali praćen raznovrsnim folklorno-umetničkim programom. Nakon ručka valja prošetati selom i istražiti sve njegove tajne. Možete da posetite izuzetno interesantan muzej votke ili muzej hleba (još jedan takav se nalazi kod nas, u Pećincima), mali zoo vrt ili neku od radionica starih zanata ovoga kraja.

Etno selo Verhnjije Mandrogi

Mandrogi je pre Drugog svetskog rata bilo živopisno ribarsko i mlinarsko i selo (vetrenjače su i dalje njegov zaštitni znak) ali, na žalost, rat je za sobom ostavio potpunu pustoš i zgarište. Nakon sloma Sovjetskog Saveza, grupa ruskih investitora kupila je ovo zemljište i sazvala sve najbolje i najčuvenije drvodelje u regionu da prikažu svoju kreativnost i tradicionalne veštine te da selu vrate staru slavu. Između 1996. i 1999. godine tradicionalne drvene kuće su obnovljene, a danas se naselje zove Gornji Mandrogi (Verhnije Mandrogi). 2000-te godine ruska vlada donela je uredbu da se ovo mesto ponovo upiše na zvaničnu kartu Rusije.

Onješko jezero

Nakon „podizanja jedara“ sledi noć na brodu i plovidba u pravcu Onješkog jezera (rus. Оне́жское озеро). Onjega, kako takođe zovu ovo jezero, je drugo po veličini u Evropi, odmah iza „Ladoge“ i sedamnaesto najveće na svetu te jedno od, u svetu vodom najčisijih jezera. Budimo precizniji, u pitanju je najbistrije jezero u Evropi i drugo po čistoći u Rusiji. Naime, u azijskom delu Rusije je čuveno Bajkalsko jezero koje slovi za apsolutnog svetskog prvaka po ovom kriterijumu.

Jezero ima površinu od 9.894 km² i zapreminu od 280 km³. Prosečna dubina mu je 30 metara, a maksimalna 120 m. Povezano je sa Belim morem preko Belomorsko-baltičkog kanala, sa Baltičkim morem preko reke Svir, Ladoge i Neve, Volgo-baltičkim kanalom sa Volgom, a preko nje i niza drugih kanala sa Kaspijskim i Azovskim i, nadalje, Crnim morem te Mediteranom. To znači da bismo iz Beograda čak ovamo, u Onješko jezero, praktično, mogli i doploviti.

 

Osim po povezanosti i čistoći, Onjega treba da se hvali i svojom lepotom. Ako smo maločas onoliko hvalili lepote Ladoškog jezera, Onješko zaslužuje mnogo više.

I ovo jezero je bogato ostrvima. Ima ih za oko 1.000 više nego Ladoško. Takođe, i ovo jezero ima svoje „glavno ostrvo“ tj. ostrvo koje se na neki način izdvaja od svih ostalih. U pitanju je čuveno ostrvo Kiži, naše naredno odredište.

Ostrvo Kiži

Ostrvo Kiži je pozicionirano u severnom delu jezera i, iako je u kulturološko-turističkom smislu najvažnije, daleko od toga da je i najveće onješko ostrvo, naprotiv. Kiži je 7 kilometara dugo i 500 metara široko ostrvo oko koga se nalazi mnoštvo malih ostrvaca, neka od njih su hridi i jedva da imaju i 2 metra u prečniku. Kiži je odavno naseljeno ostrvo i u njegova dva seoca danas živi oko stotinu ljudi.

Simbol ostrva je drevna drvena Preobraženska crkva veličanstvena u svojoj lepoti. Sa svoje 22 veličanstvene lukovičaste kupole, predstavlja remek-delo tradicionalne ruske arhitekture. Činjenica da je crkva sagrađena bez ijednog eksera ili okova, isključivo uklapajući drvo u drvo, čini je još neverovatnijom i začuđujućom. Legenda kazuje da je njen ktitor, drvodelja Nestor po završetku svog ogromnog posla simbolično, kako bi se znalo da je posao gotov, bacio svoju sekiru u jezero i prorekao: „Crkva, kao ova moja, ne postoji nigde, niti će ikada postojati“! I zaista, ovakvu crkvu još niko i nikada nije video. Možda će vam se mnoge ruske crkve učiniti, naizgled lepšima, ali zapitajte se kako su, kada i od čega sagrađene…

Ukoliko legende i narodna predanja ostavimo po strani, lako ćemo shvatiti da je mala verovatnoća da je ova čudesna građevina delo jednog dunđera. U današnjem vremenu, ovde bi bilo posla za čitav tim arhitekata i graditelja a kamoli u ono vreme… a to vreme bejahu negde u 17. veku. Kojekude se spominje i podatak da je crkva sagrađena vek kasnije, 1714. godine, u čast pobede cara Petra Velikog nad Šveđanima. Koji god od ovih podataka da je ispravan, jasno je da je crkva mnogo stara, naročito ako se u obzir uzme nepostojanost i trošnost materijala od koga je sagrađena. Neophodna rekonstrukcija koja traje unazad nekoliko godina, podmladiće ovu crkvu i produžiti joj život za narednih nekoliko vekova. Istina, nameće se pitanje je li reč o istoj ili novoj crkvi obzirom da je sva od istog materijala koji, pre ili kasnije, mora da bude zamenjen novim.

U prilog teoriji da majstor Nestor nije bio drvodelja pustinjak, već vođa projektantsko-graditeljskog tima ide i činjenica da ovaj hram ima savršene proporcije, piramidalnu formu te matematički savršenu i logičnu strukturu. Osnova je oktagonalna, u tri nivoa proširena sa četiri nastavka koji zajedno nose dvadeset simetrično raspoređenih kupola, jednu zasebnu na istočnom delu hrama te centralnu kupolu izdignutu na 37. metara visine. Sve navedeno gotovo da isključuje mogućnost da je crkvu isklesao neki samouki pustinjak.

Kupole Preobraženskog hrama su prekrivene sa preko 30 hiljada gusto zbijenih jasikovih daščica. Zahvaljujući svojstvu jasikovog drveta bogatog fosforom, kupole blistaju spektrom sedefasto-srebrnkastih nijansi i deluju lepše i savršenije nego one šarene na crkvi sv. Vasilija u Moskvi ili crkvi Spasa na krvi u Petrogradu.

Ništa manje vredna, iako ne tako spektakularnog izgleda je i susedna crkva Pokrova presvete Bogorodice koja, zajedno sa Preobraženskom i zajedničkim im zvonikom, čini jedinstvenu arhitektonsko-ambijentalnu celinu.

U Rusiji postoji jedan interesantan graditeljski običaj, da se hramovi grade u paru. Sad, da li je to slučaj i sa naša dva hrama na Vračarskom platou, pa nije li, možda, ovo i naš običaj ne možemo tvrditi, ali znamo da ovaj veći hram na Kižiju zovu letnji, a manji zimski, te da se po tom rasporedu obavljaju i službe u njima.

Manja, Pokrovska crkva,  sagrađena je 1764. godine kao arhitektonski „odgovor“ Preobraženskoj. Za razliku od Preobraženske crkve koja je svojom vertikalnom formom ustremljena ka nebu, Pokrovska crkva sa svojom proširenom trpezarijom ima akcenat na horizontali. I ova crkva, kao i Preobraženska ima oktagonalnu osnovu sa osam manjih kupola po obodu i jednom većom, centralnom kupolom, sve, takođe, u formi glavice crnog luka, toliko karakterističnoj za rusku crkvenu arhitekturu. Negde sam pročitao da su Rusi usvojili ovakvu formu kupole iz izuzetno praktičnih razloga – lakše se nosi sa snegom ili, bolje reći, sneg se teško zadržava na ovakvim strminama i ne otežava ih.

Treći element koji na neki način povezuje ove dve crkve je zvonik vitkog izgleda, sa četvorougaonom osnovom koja u nekom momentu postaje, logično, osmougaona, te, krunom na vrhu u formi piramide. Zvonik je sagrađen krajem 18. veka, zatim ponovo reizgrađen 1874. godine i renoviran početkom 90-ih godina prošlog veka.

Sve tri građevine smeštene su u tzv. Pogost. Neku vrstu crkvenog dvorišta ograđenog niskim zidom horizontalnih letvica na kamenom temelju.

Ostrvo Kiži je zamišljeno kao etno selo ili etno park ansambala tradicionalne drvene gradnje. Još ga nazivaju i muzej arhitekture i istorije na otvorenom.

Kažu da su nekada ruske šume okoline Onješkog i Ladoškog jezera te Belog mora bile pune ovakvih drvenih crkava koje, nažalost, nisu odolele snegovima, kišama i vetrovima, kao ni erozijama minulih vekova. One koje su opstale danas se smatraju nacionalnim blagom, a ostrvo Kiži je upravo mesto na kojem bi mogle da budu spasene.

Osim „starosedelačkih“ crkvi u pogostu, ovde se nalazi i izvestan broj manjih drvenih crkava koje su ovamo donesene iz okoline Onješkog jezera kako bi opstale i bile sačuvane uključujući i ovu crkvu posvećenu Vaskrsenju Lazarevom, koja datira s kraja 14. veka!

Svojom fizionomijom uočljiva je i crkva Sveta Tri jerarha iz 18. veka koja je preneta iz sela Kavgora koje se nalazi pedesetak kilometara severo-zapadno od Kižija. Njen osmougaoni zvonik je izrazito dominantan nad ostatkom građevine. Gotovo da se poistovećuje s njim.

Tu su i nešto mlađe crkve brvnare i kapele koje karakteriše dekorativnost duboreza te diskretni šarm tradicionalnog narodnog graditeljstva.

1996. godine ostrvo Kiži je dobilo status nacionalnog muzeja arhitekture, a od 1990. nalazi se i na listi Svetske baštine UNESCO-a.

Volgo-baltički kanal i Belo jezero

Iz Onješkog jezera uplovljavamo u Volgo-baltički kanal. Zadivljuje činjenica da ovaj kanal predstavlja prkos čoveka prirodi ili, možda je bolje da kažemo kako je čovek, prokopavanjem ovog kanala, ispravio nesavršenost prirode kako bi ugodio svojim potrebama spojivši tako Sredozemlje sa Baltikom, Severnim morima i Kaspijskim jezerom. Već je izvesno da će u bližoj ili daljoj budućnosti ovom spisku biti pridružen i Persijski zaliv (kada taj kanal, najzad, bude prokopan).

Nedugo po ulasku u kanal dočekaće nas grad Vitegra (rus. Вытегра) u kome se nalazi prva u nizu od čak šest brodskih prevodnica koje nas očekuju. Zahvaljujući sistemu vodenih ustava, naš brod će se popeti za čak 150 metara. Zvuči gotovo fascinantno. Odmah po prolasku broda kroz dveri prevodnice nađosmo se u Vitegorskom bazenu (rus. Вытегорское водохранилище). Moglo bi se reći da je ovo interesantno mesto – veštačko jezero veoma niskih i razuđenih obala sa nekoliko ostrva na sredini. Količina zelenila kojim smo okruženi, da nije noć, odavala bi utisak da smo uistinu na odmoru a i jesmo, krstarimo jednim od najuzbudljivijih vodenih puteva u Evropi. Zaneseni mislima ili snovima, kako ko, nađosmo se pred kapijom naredne brodske prevodnice koja će nas podići na nešto višu nadmorsku visinu i tako još četiri puta zaredom. Plovimo predelima sličnim opisanom sve do predvorja Belog jezera, svojevrsne delte ili ušća kojeg obrazuju reke Kema i Šola te kanal kojim doplovismo. Svitanje i rano jutro kroz blede izmaglice naslućuju još jedan lep dan.

Brod „Andrej Rubljov“

Belo Jezero

Kada bismo Belo jezero posmatrali iz aviona divili bismo se njegovoj geometrijskoj savršenosti. Gotovo je idealno okruglo. Obzirom da smo na brodu, ne možemo da pojmimo njegove konture. Ne zaustavljamo se nigde na obalama jezera, prvo naredno odredište je Gorici, nakon neverovatnih 26 sati krstarenja bez zaustavljanja. Nije naporno uživati na brodu kakav je Surikov. Raznorazni programi i animacije učinili su plovidbu i više nego interesantnom.

Vratimo se Belom jezeru. Interesantno je da na internetu gotovo i nema informacija o njemu na srpskom jeziku, ali ni sa informacijama na engleskom nije povoljnija situacija. Ipak, „izguglah“ nekoliko interesantnih informacija: jezero se zove „belo“ iz prostog razloga što mu voda nije plava, pa čak ni zelena kao što je obično slučaj sa jezerima. Navodno je bela ali svu tu „belinu“ valja shvatiti filozofski. Ako budete hteli da vidite belu vodu, videćete je, a ako ste bukvalista i očekujete ogroman rezervoar mleka, razočaraćete se.

deck plan -brod „Vasilij Surikov“

Na jezeru nema ostrva ali, interesantno, ima svoje „pratioce“ tj. manja jezera koja ga okružuju naročito s južne strane. Jedno od njih, belojezersko jezero Novozero (Novo jezero), čuveno je po svom „Ognjenom“ ostrvu na kome se nalazi jedan od najzloglasnijih zatvora na svetu, zatvor „Petak“.

Priznajem, „najzloglasniji“ možda nije najidealniji izraz, ali kada bismo napisali „najčuveniji“, to bi imalo pozitivnu konotaciju, a zatvor kao institucija, sam po sebi, nekako ima negativnu konotaciju. Često ga porede sa čuvenim Alkatrazom koji je, takođe, okružen morem i iz njega je praktično nemoguće pobeći. Osim toga, Petak ima fantastičan i najviši nivo obezbeđenja obzirom da u njemu svoje kazne služe najgori zatvorenici Rusije. Praktično su u potpunoj izolaciji, a pravo na posetu imaju svega dva puta godišnje. Mnogi zatvorenici zbog ovakvih surovih uslova izgube razum pre isteka kazne, ukoliko nije doživotna, a na smanjenje životnog veka utiču i januarske temperature od -40°C.

Maločas smo se susreli sa problemom usled koga nisam uspeo da pronađem odgovarajući izraz kojim bih opisao „poznatost“ zatvora Petka. Jednostavno, izmiče mogućnosti opisa. Ovakve nesavršenosti nisu svojstvene samo našem jeziku. Ima ih i ruski jezik koji, iako je jedan od pet najzastupljenijih jezika na svetu i govori ga preko 100 miliona ljudi. U Rusiji ima rekordnu zastupljenost od čak 98% a taj, takav, svemoćan jezik nema adekvatan izraz koji bi poslužio kao ekvivalent našim pojmovima „zabava“ i „privatnost“. Zanimljivo, zar ne?!

Takođe, zanimljivo je primetiti da Rusi koriste istu reč za postati zdraviji i postati deblji što je u logičnoj suprotnosti jedno sa drugim.

Po isplovljavanju iz Belog jezera naćićemo se u Šeksnom jezeru. Šeksno jezero je ustvari veštačko jezero koje ime nosi po reci Šeksni na kojoj je nastalo. Ovakva jezera Rusi nazivaju drugačijim izrazom od nas. Mi moramo da naglasimo da je u pitanju veštačko (jezero), a oni će prosto reći „водохранилище“ (translit. vodohranilišće), i to je to – „govori ruski da te ceo svet razume“.

E baš tu, na međi Belog jezera i Šeksnog vodohranilišća se nalazi selo Krokino znamenito po tome što je 1961. godine, zbog nadolaska vode u „vodohranilišće“, preseljeno na drugu lokaciju. Dakle, upravo plovimo iznad krovova i oranica negdašnjeg Krokina o čijem postojanju svedoče jedino zidine negdašnje seoske crkve rođenja Hristovog. Crkva se, očigledno nalazila na uzvišenju zbog čega sada praktično viri iz vode koja podriva njene temelje i urušava je. Razvaline ovog hrama uistinu deluju zastrašujuće i tužno.

Razvaline potopljene crkve kod sela Krokino

Ipak, nije ovo baš toliko neobična pojava. Kasnije ćemo, kod grada Kaljizina naići na još jednu takvu crkvu tj. toranj koji viri iz vode. Za razliku od Krokinskog, Kaljizinski je itekako stamen i veličanstven kao da je baš tako, nasred Volge, i zamišljen. Ovakvih slučajeva ima još kojekude po svetu, u Italiji, Švajcarskoj, ali i kod nas. Naime, izgradnjom brane i hidroelektrane Đerdap (stvaranjem akumulacionog jezera) potopljeno je rumunsko selo Svinica, a jedini simbol i spomen na nju je crkveni toranj koji, odolevajući vodenoj sili, i dan danas štrči iz vode… a još uvek se nisu smirile ni „uzburkane vode“ oko skorašnjeg potapanja Valjevske Gračanice.

Vratimo se na Šeksnu, plovimo nizvodno ka Ribinskom jezeru. Duž desne obale Šeksne prostire se nacionalni park „Ruski Sever“, jedan od ukupno 44 ruska nacionalna parka. Ovaj je, kaže Wikipedia, osnovan 1992. godine, a najbliži grad mu je Gorici, naše naredno odredište.

Gorici

Gorici je mala varoš usred netaknute prirodne oaze, smeštena na obalama Šeksne, a u zaleđu Nacionalnog parka Ruski Sever. Idealno mesto za odmor i zaustavljanje. Osim prirode, šarmu ovog mesta doprinosi i njegova burna istorija i brojni manastiri koji se nalaze u njegovoj okolini. Zbog ove, guste koncentracije velikog broja manastira na malom prostoru, slavni ruski književnik Andrej Muravjov ga je opisao epitetom „Severna Ruska Teba“, a neki naš bi ga zasigurno nazvao „Ruska Sveta Gora“. Kako god, najčuveniji od svih je Kirilo-Beložerski (belo-ozerski) manastir koji ćemo danas pohoditi.

Kirilo-Beložerski  manastir je lociran sedam kilometara od Goricija. Osnovao ga je 1397. godine monah Kiril Belojezerski koji se odrekao svog privilegovanog života kako bi se posvetio veri. Osim kao sveto mesto, služio je i kao pribežište za spas progonjenih, naročito boljara, te kao tvrđava, u tzv. Vremenu nevolja.

Da pojasnim, „Vreme nevolja“ je izraz za (rus. Смутное время) period istorije Rusije koji počinje postavljenjem za cara Mihaila I Romanova, kada je tadašnju Rusiju pogodila velika glad koja je ubila oko dva miliona ljudi, približno trećinu stanovništva. U „Smutno“ vreme, Rusiju je okupirala Poljsko-litvanska unija, a sama država je patila od ustanaka, uzurpatora i lažnih pretendenata na presto…

Osim Smutnih vremena, moglo bi se reći da je manastir još gore prošao za vreme Sovjeta kada je bio pretvoren u neku vrstu zadružnog radnog logora. Monasi su mučeni i ubijani ili su zadržani u radnom logoru. Uprkos tome, manastir je uspeo da sačuva veći deo svog istorijskog  nasleđa i grandioznosti, a nedavno je proglašen jednim od „Sedam novih čuda Rusije“.

Drugi čuveni Gorički manastir je manastir Vaskrsenja Gospodnjeg koji se nalazi na samoj obali Šeksne.
Iako je nešto manje istorijske vrednosti od Kirilo-Beložerskog, zapanjujuće je lep i bajkovit bilo da ga posmatrate sa reke ili sa kopna. Ktitorka manastira je princeza Efrosinija, supruga jednog od sinova cara Ivana Groznog od čije ruke je i stradala, ovde, pod zidinama svog manastira. Naime, u zlo „Smutnoe“ vreme, opaki i paranoični vladar počeo je da sumnja da mu rođeni sin i snaja kuju zaveru te je našao za shodno da snaju udavi u vodama Šeksne, a manastir pretvori u harem za svoje potrebe.

U „Vreme nevolja“ manastir je umalo stradao od ruke Poljsko-litvanske unije, a od potpunog uništenja spasili su ga Minjin i Požarski. Ispred njihovog spomenika ćete se za neki dan slikati na Crvenom trgu u Moskvi. Njihov somenik se nalazi na veoma istaknutom mestu, ispred čuvene crkve Sv. Vasilija Blaženog i nemoguće ga je ne uočiti. Štaviše, to je jedini spomenik na Crvenom trgu. To znači da su njih dvojica, očigledno, neki bitni likovi. Evo o kome se radi: Princ Dmitrij Požarski i Kuzma Minjin su obrazovali dobrovoljačku vojsku koja je odbila invaziju Poljsko-litvanske unije na Moskvu. Ovim događajem obeležen je kraj tzv. smutnih vremena 1612. godine.

Mihail Ivanovič Skoti – Minjin i Požarski

Uskoro napuštamo Gorici – mesto vredno divljenja za svakoga ko voli i poštuje rusku istoriju i kulturu. Čak i ova kratka poseta Goriciju ostavlja veoma snažan utisak. Osim duhovnom aurom, Gorici privlači i ambijentom te prirodnim lepotama. Ne čudi što ga godišnje pohodi preko 100.000 turista i hodočasnika.

Po ukrcavanju i isplovljavanju nastavljamo nizvodno rekom Šeksnom tj. Šeksnim jezerom (vodohranilišćem). Teško je proceniti u kom trenutku je ovo reka, a u kom trenutku jezero. Kod grada Čerepoveca, Šeksna se uliva tj. spaja sa velikim Ribinskim (veštačkim) jezerom. Ime ovog jezera ne dolazi od prve asocijacije već od istoimenog grada Ribinska koji je smešten na njegovoj južnoj obali tj. na obali Volge. Naime, Volga se naizgled uliva u Ribinsko jezero, a onda, kad savije jugoistočno, opet ističe iz jezera pod istim imenom – Volga. Da je Ribinsko prirodno, a ne veštačko jezero, iz njega bi isticala neka druga reka, koja,  bi se ko zna kako zvala. U tom slučaju, Dunav bi nosio titulu najveće Evropske reke.

Prateći tok Volge, nastavljamo ka Jaroslavlju. Ovde, kod Ribinska, na brodskoj prevodnici iz jezera u Volgu, obratimo pažnju na jedinstven spomenik Majci Volgi, podignut u slavu ove moćne reke. Reka Volga je personifikovana u formi ženske figure ispružene ruke sa, uistinu neobičnim detaljem, galebom u letu oko njenih skuta.

  Statua „Majka Volga“

Jaroslavlj

Grad Jaroslavlj, (rus. Ярославль) je administrativno sedište federalnog subjekta Jaroslavskaja Oblast i broji približno 600.000 stanovnika. U turističkom smislu, Jaroslavlj predstavlja važnu tačku na turističkoj mapi Rusije. Po nekima, on je čak treći najveći turistički centar zemlje mada, realno gledajući, za to „bronzano“ mesto se „otimaju“ mnogi ruski gradovi.

Bilo kako bilo, Jaroslavlj itekako vredi posetiti, a zašto, saznaćete u redovima i pasusima koji slede.

Volga kod Jaroslavlja

Valja napomenuti da je Jaroslavlj deo tzv. Zlatnog prstena Rusije (rus. Золотое кольцо России) tj. jedan od gradova koji čini krug istorijskih turističkih gradova severoistočno od Moskve, uključujući i nju samu. U pitanju su gradovi: Sergijev Posad, Rostov Veliki, Jaroslavlj, Kostroma, Ivanovo, Suzdalj, Vladimir, Pereslavlj-Zaleskij, Aleksandrov i Uglič. Dakle, u okviru našeg programa putovanja posetićemo čak tri grada koji čine „Zlatni prsten Rusije“. Ovaj podatak valja znati, jer će nam naše putovanje utoliko biti vrednije.

Grad nosi ime po svom osnivaču velikom knezu Kijevske Rusije koji je za svog veka stekao nadimak Mudri. Da, maločas smo spominjali i Groznog. Iz ruskih nadimaka se svašta da zaključiti.

Jaroslav I Mudri (rus. Ярослав Владимирович Мудрый), sin Vladimira I Velikog, vladao je od 1016. do 1054. godine s prekidom od 1018. do 1019. god. Tokom njegove vladavine, Kijevska Rusija je postigla zenit kulturnog procvata i vojne moći. Knez Mudri je pravoslavni svetitelj, a tokom njegove vladavine je donet je prvi ruski zakon, tzv. „Ruska Pravda“.

Jaroslavlj – crkva proroka Ilije

Grad Jaroslavlj se prvi put pominje u izvorima iz 1010. godine kao uporište kneževine Veliki Rostov na Volgi. Po predanju, na mestu budućeg grada, Mudri je sekirom savladao medveda te u znak „pobede“ tj. zahvalnosti rešio da baš na tom mestu podigne grad. U grbu grada se, stoga, nalazi uspravljeni medved sa sekirom na ramenu i podseća na hrabrost i snagu velikog ruskog kneza.

Vremenom se, zbog uticaja Volge, kao saobraćajnice, grad razvio u prestoni grad nezavisne kneževine Jaroslavlj 1218. godine, ali su ga dve decenije kasnije Mongoli i Tatari potpuno uništili. Ipak, grad je obnovljen i nastavio je da se razvija, da bi već u 16. veku postao drugi grad po veličini u Rusiji, a u narednom, 17. veku, (1612. god.), na kratko, postaje glavni grad Rusije. Razlog izmeštanja prestonice u Jaroslavlj je spomenuta okupacija Moskve od strane Poljaka i Litvanaca.

Današnji oblik grad je dobio velikom urbanom reformom koju je sprovela carica Katarina II Velika 1763. godine. Tada je istorijsko jezgro grada (Slobodi) je gradsko središte rekonstruisano u formi besprekornog neoklasicističkog urbanističkog radijalnog plana, što je do tada i na zapadu bila urbanistička retkost.

Centar grada čini nepravilni polukrug s radijalnim ulicama koje se šire iz tačke u kojoj se nalazi crkva Sv. Ilije Proroka iz 17. veka koju, po dolasku u Jaroslavlj obavezno pohodimo. Većina stambenih i javnih zgrada duž širokih ulica i urbanih trgova imaju dva do tri sprata, a između njih se nalazi iznenađujuće veliki broj crkava sa prepoznatljivim ruskim, lukovičastim, kupolama kao i velik broj manastira koji se ponose svojim znamenitim freskama iz 16. i 17. veka.

Istorijsko gradsko jezgro je 2005. godine uvršteno na UNESCO-v popis svetske kulturne baštine.

U okviru kompleksa Spaso-Preobraženskog manastira se nalazi najstarija crkva u gradu, Hram svetog Spaistelja (Spaski), izgrađen u periodu od 1506. do 1516. godine na mestu starije crkve te, ranije,  paganskog hrama iz 12. veka.

Ostale crkve su iz 17. veka i stilski pripadaju čuvenoj Jaroslavljskoj školi sakralnog graditeljstva za koju su karakteristični zidovi izgrađene od crvene opeke, s ukrasima od svetlog krečnjaka.

Crkve Sv. Nikole i Sv. Ilije Proroka u Jaroslavlju čuvene su po najlepšim i najimpresivnijim freskama u čitavom „Zlatnom ruskom prstenu“.

Pored brojnih ruskih pravoslavnih crakva, tu su i jedna luteranska, po jedna džamija i sinagoga te jedna ruska starovernička crkva. Ova poslednja nam je zanimljiva iz razloga što ne znamo o čemu je tačno reč:

Naime, Staroverci su pravoslavni Rusi koji nisu bili voljni da prihvate crkvene reforme koje je patrijarh Nikon uveo 1653. godine u Rusku pravoslavnu crkvu. Ovim reformama promenili su se mnogi običaji a praksa služenja liturgije je izmenjena po uzoru na Grčku. Npr. do tada su se pravoslavni hrišćani krstili sa dva spojena prsta, a ne sa tri. Deo ruskog naroda nije hteo da prihvati Patrijarhove reforme što je izazvalo crkveni raskol koji se smatra jednom od najvećih tragedija ruskog naroda.

Manjinska, ortodoksna grupa prozvana je „starovercima“ i bili su progonjeni od strane države, ubijani i mučeni, zbog čega su se mnogi povukli daleko u Sibirske zabiti ili u nenaseljenu deltu Dunava u kojima i danas žive, a pojedine naseobine su ostale skrivene u šumama i pustarama sve do 20. veka.

Staroverce su predvodili protopop Avakum i boljarka Teodosija Morozova. Zvanična Crkva ih je anatemisala, a anatemu skinula tek pre nekoliko decenija. Uistinu je interesantno da ovde, u Jaroslavlju, postoji njihova crkva!

Čuveni ruski slikar, Vasilij Surikov – onaj po kojem naš brod nosi ime, naslikao je jednu od najčuvenijih ruskih slika „Boljarinu Morozovu“, čiji original ćemo za nekoliko dana moći i da vidimo, za vreme posete čuvenoj Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. Monumentalno platno „Boljarina Morozova“ rekonstruiše scenu kada staru kneginju Morozovu, vezanu u okove na zaprežnim sankama voze na spaljivanje (lomaču) zbog staroverstva i propagiranja paganskih običaja. Surikovljeva „Boljarina Morozova“ spada među deset najčuvenijih ostvarenja ruskog slikarstva. Njenu važnost u Rusiji poredimo sa Predićevom „Kosovkom Devojkom“ ili „Seobom Srbalja“ Paje Jovanovića u nas. Osim ekspresije kneginjinog lika, ova slika verno prikazuje srednjevekovnu Moskvu, arhitekturu i kostim toga doba.

Vasilij Surikov – Boljarina Morozova

Interesantno je još napomenuti sledeće: Rusija je primila hrišćanstvo za vreme kijevskog kneza Vladimira Velikog 988. godine, što znači da je to učinila posle Srbije.

Vratimo se Jaroslavlju. Osim, pažnje vrednim, crkvama i manastirima, grad se hvali i najstarijim pozorištem u Rusiji – Teatar Volkov datira iz 1750. godine.

Iznimno je lepa i promenada – šetalište pored Volge sa travnjacima, cvetnjacima, fontanama i spomenicima. Ovde ćemo se, takođe, zadržati neko vreme.

Jaroslavlj – promenada

Kada bismo našu plovidbu nastavili nizvodno, sledeća bi nas dočekala čuvena Kostroma, a potom veličanstveni Nižnji Novgorod, Čeboksari, Kazanj, lepi Svijažsk, Sarapul, Čistopol, Čajkovskij i Perm, a verovatno bismo svratili i do Samare. Sve grad do grada, biser do bisera.

Ipak, ne može se sve obići odjedanput. Priznajem, iziskivalo bi to previše vremena i novca, a proizvelo bi previše utisaka koji bi se teško „procesuirali“. Ionako, pokušaj da se utisci i doživljaji od Sankt Peterburga do Jaroslavlja zabeleže na papiru odavno je premašio petnaestu kucanu stranicu teksta. Koliko bi ga tek bilo u slučaju da nastavimo do Perma?! Ipak, ukoliko ste zainteresovani ili Vam je ovog trenutka sinula ta ideja, linkom Vas šaljem  na R-TOURS-ov aranžman „Krstarenje – Južna tura“ kojim se krstarenje Volgom praktično „nastavlja“  do Perma.

Jaroslavlj

A mi svoje putovanje nastavljamo dalje. Ukrcavamo se na naš brod i krećemo put Ugliča i Moskve.

Plovimo uzvodno, nazad do Ribinskog jezera, odakle ćemo, opet Volgom, ka Ugliču. Šta nas tamo čeka, saznaćemo nakon prospavane noći tj. u pasusima koji slede.

Od Ribinskog jezera, Uglič je udaljen otprilike isto kao i Jaroslavlj samo u drugom pravcu, jugo-zapadno a za ovaj put biće nam neophodno oko 13 sati plovidbe. U Uglič pristižemo ujutro oko 08:00h.

Uglič

Od svih turističkih atrakcija i istorijskih znamenitosti kojima Uglič obiluje, najveća je crkva sv. Dimitrija na krvi, a meni najveća impresija je lik i delo Ivana Groznog čiji život i vladavina su umnogome vezani za ovaj grad.

Uglički kremlj – crkva Sv. Dimitrija na krvi

Dok gledamo kupole Ugličkog kremlja, teško je pojmiti, kakva tragedija se ovde dogodila krajem 16. veka. Bezdušnost i borba za vlast doveli su do velike tragedije i katastrofe koja je izazvana ubistvom carevića Dimitrija, prestolonaslednika, najmlađeg sina cara Ivana Groznog.

Tog kobnog podneva, 15. marta 1591. godine, ovde u Ugliču, ugašena je dinastija Rjurikoviča, koja je vladala Rusijom tokom 7 vekova. Istovremeno, ovaj nemili događaj smatra se početkom tragičnog perioda u istoriji Rusije, poznatim kao Vreme nevolja ili Doba smutnje.

Da bismo bolje razumeli „Ugličke priče“ važno je da znamo „pozadinu“ tj. da se bolje upoznamo sa ličnošću cara Ivana Groznog.

Ivan Grozni

Ivan IV Vasiljevič Grozni bio je prvi car Rusije, koji je zemljom vladao od 1533. do 1584. godine. Bez sumnje, možemo da kažemo da je Ivan Grozni najkontroverzniji ruski vladar u istoriji. Istorija se još uvek bori da dokaže da li je bio surovi tiranin ili genijalni imperator. Opšteprihvaćena je teorija da je bio tiranin te da mu nadimak Grozni dolazi upravo odatle. Međutim, sasvim je moguće da je sva priča o Groznom rezultat propagande. U narednim pasusima bliže ćemo se upoznati sa detaljima iz njegovog života i vladavine i sagledati situaciju kroz dve „prizme“ – pozitivnu i negativnu.

„Ne sudite o knjizi po koricama“ pa ni o čoveku po nadimku. Njegov nadimak „Grozni“ nije adekvatno preveden na srpski već je doslovno prepisan iz ruskog a to znači da, kao mnoge druge ruske reči, ima relativno drugačije poimanje u našem jeziku. Bolji prevod bi bio „Ivan Strašni“. Iako ni ovako uobličeno ime ne zvuči „benigno“, manje je „grozan“. Ivanov nadimak se, pak, na engleski prevodi kao „the Terrible“ što bi na našem jeziku ponajpre zbačilo „Stravično-užasni“.

Prema kome je Ivan bio toliko grozan i užasan ili, ko ga se toliko plašio da ga je nazvao takvim – narod, boljari ili neprijatelji? Biće da su to ovi potonji i ovi pre njih. Naime, nepobitna je činjenica da su mnogi zapadni vladari tog vremena bili značajno suroviji od Ivana Groznog.

Sagledavajući sa drugog aspekta, za vreme svoje vladavine, Ivan Grozni je značajno proširio teritoriju Rusije osvojivši ogromna prostranstva, uključujući Kazanj, Astrahan i Sibir, a poznat je i po uvođenju reformi i stvaranju snažne ruske države.

Ivan Grozni izriče presudu oprečniku

Dalo bi se zaključiti da nije imao sreće u privatnom životu što mu je izazivalo frustracije i odvelo ga u potpunu ludost. Naime, Ivan je bio dugo iščekivani sin već ostarelog velikog kneza Vasilija III. Otac mu je umro kada je Ivan imao svega tri godine, pa je, sticajem tih okolnosti, već kao malo dete postao veliki knez Moskve. Na početku je, po želji pokojnog oca, njegova majka, Jelena Glinska, kao regent, uspešno upravljala imperijom. Sprovodila je finansijske reforme, sprečavala državne udare, sklopila mir sa Litvanijom… Međutim, nakon pet godina umire pod nerazjašnjenim okolnostima (verovatno je bila otrovana), a mali Ivan ostao je sam da posmatra kako se grupe boljara, naročito oni iz dinastija Šujski i Belski, bore za njenu regentsku poziciju i moć koju ona donosi. U Ivanu se rodila sumnja da su upravo oni krivi za smrt njegove majke. Ivan je u javnosti tretiran s poštovanjem, ali, u stvarnosti je živeo vrlo zapostavljen. Odrastao je bivajući sve usamljeniji, trpeći poniženja kojima su ga podvrgavali njegovi moćni regenti. Veruje se da njegovo tragično detinjstvo ima implikacije na mržnju i progoniteljsko-ubilački stav prema boljarima koje je kasnije ispoljavao.

Krajem 1546. godine, vodeći državni i crkveni krugovi zaključili su da je vreme za ukidanje regentstva te da Ivan IV treba da bude proglašen za cara Rusije. Zajedno sa carskom krunom, Ivan je trebao da izabere jednu od hiljadu kćeri iz boljarskih porodica za svoju buduću suprugu. Njegov izbor je pao na voljenu Anastasiju Romanovnu, ćerku Romana, praoca dinastije Romanov.

Sledi zlatno doba Ivanove vladavine. Provodio je reforme, modernizovao i centralizovao državno uređenje, sabrao prvi ruski parlament. Menjao je zakone, oformio elitnu vojsku i uveo lokalne samouprave u seoskim oblastima. Doprineo je razvoju štamparije u Moskvi, otvorio je puteve Rusije ka Evropi… Pokorio je tatarsku silu koja je konstantno harala severoistokom Rusije…

Nastojao je da od Rusije stvori državu sposobnu za nezaustavljive vojne pohode kojima je Rusija počela da se širi ka Sibiru, pripajajući sebi islamske narode, te tako postajući multi-etnička i multi-religiozna država.

Aleksandar Litovčenko – Ivan Grozni pokazuje svoje blago

Međutim, zanesenost tim uspesima, mladog i poletnog cara Ivana uvaljuje u objavu rata protiv Litvanije 1558. godine kako bi Rusija dobila izlaz na Baltičko more. Baš tada, kao da je sve ponovo krenulo po zlu. Ivana izdaje njegov najvažniji general, koji prelazi na stranu Litvanaca i Poljaka čije trupe će ubuduće predvoditi protiv Moskve. Vest o veleizdaji je slomila cara koji je svojim odlukama srljao dalje u propast.

Njegov porodični život je još ranije bio očajan, a sada se pretvara u potpunu katastrofu od koje on jedva zadržava svoju psihičku stabilnost.

Njegovog sina i prestolonaslednika Dimitrija starijeg ubila je, u drugoj godini života, dadilja u navodnom nesrećnom slučaju.

Sam Car je 1553. preležao opasnu bolest od koje umalo nije umro. Na samrtnoj postelji tražio je od boljara da se zakunu na vernost njegovom sinu što su ovi odbili očekujući njegovu smrt. U očima kasnije oporavljenog cara oni, redom svi, bejahu krivi za veleizdaju.

Umire i njegova voljena supruga Anastasija, takođe pod čudnim okolnostima (savremenim metodama je utvrđeno da je zaista bila otrovana), a Ivan za njenu smrt opet optužuje boljare. Nekoliko njih je potom pogubio.

Ivanov gluvonemi brat Jurij takođe umire 1560. godine u 27 godini života što kod cara izaziva nove sumnje.

Konstantin Juon –  Zaprega u Ugliču

Zbog takvog razvoja događaja, u zimu 1564. godine Ivan napušta Moskvu. Odlazi u manastir u mestu Gorici, izjavivši da želi da abdicira tj. da se povuče sa prestola ali, obzirom da je uvek bio na strani običnih i siromašnih ljudi, narod i parlament ga preklinju da se vrati. Nakon dugih pregovora, Ivan pristaje da ponovo rukovodi carstvom, ali pod uslovom da mu se da apsolutna moć te da može da kazni svakog za koga je verovao da mu na neki način nije odan. Ovim činom, Ivan praktično i logično postaje diktator.

Počinje ruska „seča knezova“ ili progon boljara. Savremena istorija ovaj period vladavine cara Ivana IV opisuje kao „vladavinu užasa“. Najzad, stiče nadimak – Grozni.

U Moskvi su bila organizovana suđenja posle kojih su žrtve klane, davljene ili kuvane. Neki od njegovih podanika su skončali užasnom smrću: jednom su kidali komad po komad tela, a rizničar je nasmrt skuvan u kotlu.

U Manastir u Goriciju se vraća, ali ovog puta ne kao pokajnik, već kao siledžija, pretvorivši ga u harem, gde se odavao razvratu, orgijama i pijanstvima.

Kad je saznao da Veliki Novgorod planira proglašenje nezavisnosti i, verovatno pripajanje Poljskoj, vojska Ivana Groznog je u zimu 1569/1570. upala u grad pod izgovorom da se spreči moguća izdaja. U događaju koji je postao poznat kao Novgorodski pogrom, vojska Ivana Groznog je tokom šest nedelja terorisala i porušila grad, sva crkvena, manastirska i trgovačka imovina je zaplenjena, a pobijeno je više hiljada stanovnika (prema procenama oko 27.000 od ukupno 35.000, a neki izvori navode cifru od čak 50.000 stradalih) od kojih je većina bačena u napola zaleđenu reku. Gradskog poglavara je svirepo kaznio tako što ga je zašio u medveđu kožu, a zatim ga je čopor gladnih pasa gonio do smrti.

Bračni život nakon smrti carice Anastasije mu je, kažu, bio izuzetno buran i kolebljiv. Oženio se lepoticom Marijom, ali se brzo umorio od njene nepismenosti i nevaspitanosti. Kada je ona umrla, a po carevom mišljenju otrovali su je boljari, venčao se s Marfom Sobakinom koju je car izabrao između 12 ponuđenih „kandidatkinja“, ali i ona je misteriozno umrla i to svega dve nedelje nakon venčanja. Car je za njenu smrt, naravno, optužio boljare. Careva četvrta žena je bila Ana Koltovska, a kad mu je i ona dosadila, otpremio ju je u manastir i silom zamonašio.

Naredna carica bila je Ana Vasilčikova kojom se car oženio 1575. godine, ali bez blagoslova crkve. Međutim, i ona je ubrzo nestala. Govori se da ju je ubio sam car.

Grigorij Sedov – Ivan Grozni se divi lepoti svoje neveste Vasilise

Sledi udovica Vasilisa Melentijeva koja se drznula u preljubu, i to s boljarom Devletevim kojeg je car, kad je to saznao, nabio na kolac pod njenim prozorom, a nju potom poslao u manastir.

Sedma nevesta, izvesna Marija, je tokom prve bračne noći bila razotkrivena – nije bila devica, a gnevni car ju je zadavio narednog dana. Osma, i poslednja carica, bila je Marija Fedorovna Nagaja koja je nadživela cara. Rodila mu je sina Dimitrija, ali je i ona neslavno završila. Saznaćete kasnije kako.

Katastrofe se nastavljaju u carevom privatnom životu. Udario je svoju trudnu snaju Jelenu jer se, navodno, šetala po palati nedostojno odevena. Silina udarca je izazvala pobačaj, a potom se sukobio sa sinom Ivanom, koji mu se suprotstavio braneći svoju suprugu. Ubio ga je udarcem žezlom (kraljevskim štapom) po glavi. Ovaj jezivi događaj ovekovečen je i savršeno realistično prikazan na platnu čuvenog ruskog slikara Ilje Rjepina. Zapamtite ime ovog umetnika i ovu sliku pa je, takođe, kao i „Boljarinju Morozovu“, potražite u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi.  Umetnost daje potpuno novu dimenziju ovom putovanju.

Vasilisa Melentijeva – šesta žena Ivana Groznog

Predanja u prilog monstruoznosti Ivana Groznog govore i kako je naredio da se iskopaju oči arhitekti Postniku Jakovljevu koji je izgradio čuvenu katedralu Svetog Vasilija na Crvenom trgu u Moskvi. Ovaj hram se Groznom toliko dopao da je odlučio da oslepi Jakovljeva kako nikada i nigde više ne bi napravio zdanje takve lepote.

Ilja Rjepin – Car Ivan Grozni ubija sina Ivana

Poslednje godine života Ivan Grozni naočigled svima propada i izgleda kao da ima bar dvadeset godina više. Bez obzira na sve on očajnički i po svaku cenu pokušava da dobije još jednog sina znajući da sudbina njegove dinastije visi o tankoj niti. Jedan od tih pokušaja se dogodio navodno 1584. kada ga Bogdan Belski i Boris Godunov sprečavaju da siluje ženu (i Godunovljevu sestru) svog nesposobnog sina Fjodora I.

Vjačeslav Grigorijevski Švarc – Ivan Grozni na samrtnoj postelji svog sina

Pokušaji cara da dobije drugog sina su najzad uspeli pošto mu je sedma žena po redu, Marija Nagaja, 1582. godine rodila sina Dimitrija – dečaka sa početka ove priče o Ugliču i Groznom.

Bolovao je od nečega što je opisano kao rastvaranje krvi i krvarenje utrobe, telo mu se nadulo, koža mu se ljuštila i strašno je zaudarao. Car je umro od posledica trovanja dok je igrao šah s Bogdanom Belskim 28. marta 1584. godine.

  Mihail Petrovič Klodt – Ivan Grozni i duše njegovih žrtava

Nakon Careve smrti, presto je nasledio njegov i Anastasijin nesposobni 27-godišnji sin Fjodor I Ivanovič. Fjodor je bio pobožan, slabašan i boležljiv čovek, kome nije stalo do vlasti. Neki čak kažu i da je bio duševno zaostao. Štaviše, umesto njega, zemljom je upravljao regent – niko drugi do boljar Boris Fjodorovič Godunov, brat careve supruge. Car Fjodor nije imao potomstvo, ali je imao mlađeg brata po ocu, Dimitrija, koji je boljaru Godunovu bio jedina prepreka na putu ka tronu.

Car Fjodor je umro 1598. godine, a Godunov je nastavio sa regentstvom u ime carevića Dimitrija koji je, uistinu, s uglednom pratnjom od čak 4 hiljade ljudi, bio prognan u Uglič, na imanje koje je dečak dobio kao rođendanski poklon od svog oca Groznog.

Ugličkim posedom je upravljao namesnik Borisa Godunova. Hronike savremenika beleže da je carsko dete, nalik na oca, bilo surovo te da je dečak voleo da muči životinje i ljude.

15. marta 1591. godine osmogodišnji carević Dimitrij nađen je mrtav sa presečenim grkljanom. Dimitrija je pronašla majka Marija, a njena vika i kuknjava je okupila mnogo sveta. Razjarena masa je počela da ruši sve oko sebe. Tog kobnog dana prolivena je krv ne samo carevića Dmitrija već su stradali i namesnici Borisa Godunova. Razbesneli narod ih je doslovno rastrgao na komade.

Godunov je u Uglič poslao vojsku da uspostavi red. Zvanični izveštaj o nemilom ugličkom događaju navodi da je carević sam pao na nož dok se igrao orasima, a usled napada epilepsije. Carica Marija je optužena za metež i silom zamonašena. Inicijatori nereda su pogubljeni, a ostali učesnici proterani u Sibir. Postoji čak i legenda koja pripoveda o „zvonu sa iščupanim jezikom“. U pitanju je zvono jedne crkve ugličkog kremlja koje je, zvoneći na uzbunu zbog smrti carevića, i pozivajući na kažnjavanje zločinaca, bilo proglašeno krivim te kažnjeno. Osuđeno je na večnu tišinu tako što su mu otkinuli klatno („iščupali jezik“), te prognali u Sibir. Stanovnici Ugliča, koji su zajedno s zvonom bili proterani, morali su da ga odvuku sa sobom u daleki Tobolsk koji je preko 2.000 km udaljen od Ugliča.

Mesto pogibije carevića Dimitrija danas je simbol Ugliča. Na tom mestu nalazi se velelepna crkva Sv. Dimitrija na krvi. Ova crkva je podignuta na mestu starije oronule drvene crkve iz 1692. godine, a prethodna, pak, na mestu kapele koju su spalili Litvanci i Poljaci. Crkva je projektovana u svečanom, živopisnom stilu moskovskih hramova. Od samog početka Crkva carevića Dimitrija imala je status spomenika i u njoj se nije služila liturgija.

Uglič – Crkva sv. Dimitrija na krvi

Prostorno i arhitektonski, crkva podseća na brod. Kubusni dvospratni centralni deo crkve je sa zvonikom povezan pravougaonom konstrukcijom. Ovakva konfiguracija je svojevrsna arhitektonska metafora: crkva predstavlja brod koji plovi po moru života na kojem vrebaju razne opasnosti.

Crkvu krasi pet skladnih kupola i dva nivoa. Donji nivo posvećen je Sv. arhanđelu Mihajlu, a gornji careviću Dimitriju. U živopisu ovog hrama naročito se izdvaja freska „Ubistvo carevića Dimitrija“ koja se nalazi na zapadnom zidu crkve. Dramatično i sa mnogo detalja, u posebnim kompozicijskim celinama, na fresci su opisani život i smrt mladog carevića prema legendi koju je i Puškin opisao u svojoj drami „Boris Godunov“: Carević izlazi iz palate, gine, zvono zvoni za uzbunu, građani kažnjavaju dušmane, Dimitrijevi posmrtni ostaci se prenose u Moskvu.

Neobičan eksponat u crkvi je i ćivot, u kojem su 15 godina posle ubistva pronađene mošti carevića, već kanonizovanog, te bile prenete u Moskvu. Na zvoniku crkve se nalazi ono „prognano zvono“ tj. njegova kopija. Naime, prognano zvono je uništeno u požaru 1677., ali je u znak sećanja na ovu legendu u 18. veku izliven njegov duplikat. Krajem 19. veka zvono je preneto u muzej Tobolska, a nakon stogodišnjeg izgnanstva, zvono je rehabilitovano tj. proglašeno nevinim i vraćeno u Uglič te postavljeno ovde, u zvonik crkve Sv. Dimitrija na krvi.

Ruska vlada predložila je 2001. da se crkva Sv. carevića Dimitrija na krvi uvrsti u Listu svetske baštine UNESCO-a.

Osim ove crkve, Uglič krasi i velelepna Spaso-preobraženska crkva koja se nalazi u blizini crkve carevića Dimitrija. Ovde se, takođe, nalazi i dvorac carevića Dimitrija koji je i najstarija zgrada u gradu.

Uglič je važan deo tzv. Zlatnog ruskog prstena koji je, praktično, nezamisliv bez njega.

Cene u Ugliču su mnogo niže od moskovskih pa možda nije loša ideja da ovde kupite suvenire, pre svega čuvene ugličke matroške (babuške), a od lokalnih specijaliteta za preporuku je, kažu rusi, čuveni uglički sir.

Da bismo isplovili iz Ugliča, moramo da prođemo kroz još jednu brodsku prevodnicu koja se nalazi odmah ovde, u samom gradu.

Uglič – Spaso-preobraženska crkva

Na brodu nas očekuje gala kapetanska večera, a potom odlazak na počinak. Valja nam se dobro naspavati jer već sutra, očekuje nas Velika Moskva za koju će nam trebati dosta energije.

Za one znatiželjne i neumorne, skrećem pažnju na jednu naročitu atrakciju, ranije spomenuti toranj na Volgi kod grada Kaljazina. Naime, ovaj grad je potopljen po Staljinovom naređenju 1939. godine kako bi se formiralo veštačko jezero. Jedini svedok starog Kaljazina je neoklasicistički toranj Katedrale Svetog Nikole, poznatiji kao “Potopljeni zvonik”. U ovom zvoniku se održava služba nekoliko puta godišnje.

Kaljazin – potopljeni toranj na Volgi. U pozadini – radio-teleskop

Na istom mestu, samo nešto dalje od obale, nalazi se još jedna vizuelna atrakcija koja liči na džinovsku satelitsku antenu ako ne i na sam vanzemaljski svemirski brod, a u pitanju je kolosalni radio teleskop koji se nalazi u okviru Kaljazinske radio-astronomske opservatorije Ruskog astro-svemirskog centra. Ovaj, Kaljazinski radio-teleskop spada među najveće u svetu sa radijusom antene od 64 m.

Plovidba ka Moskvi

Noć koja je pala negde iza Kaljazina uspavala nas je, te nismo videli gradove Kimri i Dubna kroz koje smo prolazili. Naš vodič nam reče da nismo mnogo propustili. Beše tu, u samoj Dubni još jedna, ko zna koja po redu brodska prevodnica nakon koje je naš brod napustio znamenitu Volgu i uplovio u Moskovski kanal koji nas sada vodi put Moskve. U praskozorje, dok se sunce rađa na istoku, posmatram sva ta prostranstva. Misli omete tek po koji mimoilazak sa nekom baržom ili zvuk voza koji tutnji u suprotnom pravcu, prugom paralelnom sa kanalom. Ovaj kanal (рус. Канал имени Москвы) spaja Volgu sa rekom Moskvom.

Kanal se nalazi u Moskovskoj i Tverskoj oblasti. Počinje uzvodno od brane veštačkog jezera Ivankovo kod Dubne, a spaja se s Moskvom na 191-om kilometru od njenog estuara u Tušinu. Zahvaljujući ovom kanalu, Moskva ima vodni put do čak pet mora: Belog, Baltičkog, Kaspijskog, Azovskog i Crnog. Stoga i ne čudi što rusku prestonicu, usred kontinentalnog evropskog dela zemlje katkad nazivaju i „lukom pet mora“ (rus. порт пяти морей).

Ovaj kanal su na teškim mukama izgradili gulaški zatvorenici za vreme Staljinove vlasti. Bili su to, kako kriminalci tako i politički zatvorenici koji su često osuđivani i po pojednostavljenim procedurama, poput tzv. NKVD trojki i drugih instrumenata vansudskog kažnjavanja iz sovjetskog perioda. Gulag (rus. ГУЛаг) je ondašnja vladina agencija koja je upravljala sovjetskim sistemom logora za prinudni rad priznata kao glavni instrument političke represije u Sovjetskom Savezu.

Moskovski kanal – brodska prevodnica

GULag je skraćenica od Glavna uprava za logore i kolonije popravnog rada (rus. Гла́вное управле́ние исправи́тельно-трудовы́х лагере́й и коло́ний) NKVD-a. Osnovan je 1930. a ukinut 1960. godine. Vremenom je, po metonimiji, izraz „gulag“ počeo da se koristi za celokupan sistem kaznenog rada u SSSR-u.

Plovimo kroz raznolike krajolike. Tu i tamo, prođemo pored kog gradića, a najveći na koji naiđosmo beše Dmitrov. Sledi Moskva!

Uzbuđenje raste kako se približavamo. Kada se Moskovski kanal pridruži Ikšinskom jezeru, a obale postanu razuđene, jasno je da se naše krstarenje polako privodi kraju. U nekom momentu naćićemo se nadomak moskovskog glavnog aerodroma Šeremetjevo sa kog ćemo nazad u Beograd ali, srećom, ne odmah već za dva dana pošto obiđemo Moskvu. Brod će se usidriti na Severnom Moskovskom pristaništu (rus. Северный речной вокзал) gde će nam biti baza i odakle ćemo odlaziti u razgledanja gradskih znamenitosti.

Severno rečno pristanište u Moskvi

Mnogi su na ovo putovanje krenuli radujući se Moskvi i Sankt Peterburgu kao glavnim odredištima putovanja. Istina, i jeste tako, ali, nažalost, u ovom tekstu Moskva će, kao što je i Sankt Peterburg na početku, biti marginalizovana. Razlog tome je što ovaj članak ima za cilj da dočara krstarenje između „starta“ i „cilja“, a ne njih same.

Mnogi su planirali aktivan odmor U Sankt Peterburgu i Moskvi, a pasivan na brodu, zamišljajući plandovanje na palubi, druženje i zabavu na brodu. Dakako, svega ovoga ne nedostaje, ali, svako je ostao zatečen lepotama usputnih destinacija na koje prilikom planiranja puta nije „računao“. Mnogi su mi tokom putovanja priznali da se umalo nisu odlučili za avionski aranžman (Moskva i Sankt Peterburg), smatrajući da na krstarenju nema ništa vredno pažnje, „izgubljenog“ vremena i razlike u ceni. Već u Mandrogiju ili na Kižiju su, kažu, znali da nisu doneli pogrešnu odluku.

Moskva

Program našeg putovanja podrazumeva panoramsko razgledanje Moskve autobusom, u pratnji vodiča na našem jeziku. Ovo je lepo iskustvo i odlična prilika da sagledate ceo grad (ono najvažnije) za kratko vreme obzirom da ga nemate mnogo. Iako program ove ekskurzije ne podrazumeva ulaske u objekte, iskustvo je nezaboravno.

 

Imaćete priliku da vidite Tversku ulicu, Crveni trg, Mauzolej Lenjina, crkvu Vasilija Blaženog, robnu kuću GUM, Istorijski muzej, Boljšoj teatar, Univerzitet Lomonosov, Novodevičji manastir i fantastičnu panoramu grada koja se pruža sa Vorobjovih brda.

Fakultativni program podrazumeva obilazak Kremlja i Oružane palate. Ova ekskurzija nije uključena u cenu ali, nismo zažalili za plaćenih 56 EUR. Ipak, doći u Moskvu, a ne obići Kremlj je isto što i otići u Pariz, a ne videti Ajfelovu kulu. Pritom, ulaz u Kremlj se svakako naplaćuje, a samostalan odlazak bi podrazumevao tek samo razgledanje bez pratnje i uputstava vodiča. Oružana palata je, naizgled, samo još jedna od palata Kremlja, ali unutra je prava riznica bogatstva i impresija. U njoj se čuvaju retke kolekcije starog oružja i druge carske dragocenosti od zlata, srebra i dragog kamenja, carska odeća, a originalne, prekićene carske kočije deluju nadrealno i bajkovito.

Kremlj – Oružana palata

Više o Moskvi i njenim znamenitostima satnajte ovde  https://www.rtours.rs/sr/moskva-znamenitosti/

Nakon obilaska grada sledi povratak u pristanište, večera na brodu i noćenje.

Narednog dana, nakon doručka, imali smo mogućnost samostalnog organizovanja svog vremena a moja preporuka je da OBAVEZNO posetite Tretjakovsku galeriju. Čak i ako niste ljubitelj umetnosti i ne znate ništa o ruskom slikarstvu, vredi izdvojiti 30 EUR i nešto vremena te obogatiti sebe novim znanjima i iskustvima. Činjenica je da, kada je slikarstvo u pitanju, ruski realisti Ivan Šiškin, Isak Levitan, Viktor Vasnjecov i Ilja Rjepin nimalo ne zaostaju, naprotiv, za svojim italijanskim kolegama i uzorima čija dela, da smo npr. u Firenci, zasigurno ne bismo zaobišli.

Kremlj – Car top

Eh ta Moskva! Šta bismo sve mogli još videti u njoj… Nešto neka ostane i za neki naredni članak.

Skrećem Vam pažnju još na čuveni Moskovski metro ali, njega razgledajte noću. Nikako danju, iz razloga što vam dnevno svetlo treba za spoljašnjost (savet iskusnog fotografa), a u metrou je svetlo, ionako, veštačko u svako doba, a pritom ćete izbeći dnevne gužve ili, ne daj Bože, špic kada stanice deluju haotično, a ne monumentalno.

Naredni, jedanaesti dan našeg veličanstvenog putovanja valja iskoristiti za sve što nismo stigli da obiđemo, a mora se, a valja nam i pakovati kofere. Naš lepi Beograd nas očekuje oko 23:00h po našem vremenu. Upozoravam, nakon Moskve i Peterburga, deluje tako mali, ljubak i ušuškan. Kao da smo se vratili u rodno selo nakon posete velegradu.

Crveni trg – Hram sv. Vasilija Blaženog

To je sve, za sada!

Ako je potrebna kakva pomoć (npr. niste sigurni da li treba da skrenete levo kod Albukerkija), javite mi se. 🙂

Miroslav Bronzić